Pozdrav,

Nakon godina truda da nešto promijenim u odnosima, rekla sam si: “Ovo je zadnja stvar koju još pokušam.” Na prvom programu o odnosima dogodilo se puno toga u smislu nekontroliranog plača i drhtanja tijela.

Na programu emocionalne zrelosti bila sam već od uvodnog predavanja stalno u nekoj napetosti, negdje na polovici sam sudjelovala u programu samo zato jer želim stvari dovršiti. Često sam tijekom ili na kraju predavanja zaspala. Desetak dana nakon završetka programa probudila sam se pored partnera koji nije pobjegao iz kreveta prije mene.

Začudo, kad sam ga pogledala, nisam osjetila ljutnju niti mi je smetao njegov zadah iz usta. Mogla bih reći da se u prostoru osjećao mir i spokoj. Prihvaćala sam ga sa svime što jest. Čak i s neugodnim zadahom. Uslijedio je šok – mogli smo razgovarati o svakodnevnim stvarima, nije se osjećalo da sam naporna, a na kraju smo si spontano razmijenili nježne dodire i dan je prošao bez svađe, u međusobnom poštovanju. Nisu svi dani takvi, ali većina jest.

Tijekom tjedna radi u inozemstvu, ali sada nazove i pita kako sam i ne osjeća se da mu je to teret. Ne ismijava moj rad i pita trebam li pomoć.

U razgovoru s ljudima primijetila sam da me zaista čuju kad odgovaram na njihova pitanja. Moj glas mijenja njihov položaj tijela i ton glasa. U razgovoru sa sinovima znam postaviti granicu na miran i poštovan način… osjetila sam u sebi da mi se u trbuhu nije podignuo pritisak ni bijes na njihove ispade i nezadovoljstvo. Smireno sam rekla da su njihove riječi neprikladne i da nisu poštovanje. S kćeri mi to ne uspijeva uvijek, ali je bolje.

Imam jasniju sliku o svom odrastanju i obrascima koje sam smatrala ispravnima, a zapravo su bili opterećujući.

Želim vam lijep dan.