Ako je okolina duže vrijeme u, za nas, opterećujućem stanju, a mi svojim kretanjem i ponašanjem na nju ne možemo adekvatno utjecati, to otežava i onemogućuje održavanje homeostaze. Stoga smo prisiljeni mijenjati kriterije što nam je prihvatljivo, a što nije, iako se ne osjećamo dobro. Ovo stanje sve jače i jače utječe na središnji živčani sustav, tako da on mora ispravljati obrasce normalnosti, mijenjati ih i stvarati stanje prividne normalnosti
Ravnoteža nije onakva kakvu smo predviđali, ne osjećamo je, pa na nju ne možemo adekvatno utjecati. Podsvjesni obrasci se tome prilagođavaju i dopuštaju nam prividno normalno ponašanje, iako ono to zapravo nije, već samo postaje sve više uobičajeno. Posljedice su sve veće, a trajne neravnoteže u tijelu i neprirodno stanje tjelesnih sustava koji ne percipiramo te tako na njega svjesno ne utječemo, ne shvaćajući pritom odakle dolaze problemi koji nas sve češće i jače muče. Razlog za to je nedostatak spoznaja o tome što se nalazi u neravnoteži, dok se sve više bavimo posljedicama u uvjerenju da se bavimo uzrocima.
Stanje prividne normalnosti nastaje zbog narušavanja stvarne neravnoteže koju prikrivamo i pravimo prividnu ravnotežu i ona je neprirodna jer priroda uvijek uravnotežuje neravnotežu i ne pretvara da je nešto onako kako zapravo nije. Uzmimo primjer različitog atmosferskog tlaka. Ova razlika uvijek pokreće kretanje zraka i područja višeg u područje nižeg tlaka. Priroda nikada ne kaže “ignorirajmo da je ovdje viši i niži tlak i zadržimo ovu neravnotežu kakva jest”. To ne može učiniti jer je u suprotnosti sa zakonima fizike koji ne previđaju pogreške niti idu u prividnu normalnost. Ako je razlika dovoljno velika, to pokreće reakciju koja smanjuje razliku na održivu razinu. Isto se događa u ljudskom tijelu jer je obavezno slijediti prirodne i fizikalne zakone, iako svijest mora ili želi stvoriti stanje prividne normalnosti kako bi iskrivila percepciju stvarnog stanja u nama ili okolini, u kojoj se nalazimo. Ako , unatoč jasnom osjećaju, da nešto nije kako treba, to ne možemo popraviti, jedini izlaz iz tog stanja je stvaranje procesa između svijesti i tijela koji nam omogućuje iskrivljavanje istine.
Ovo stanje u AEQ metodi nazivam senzomotorička iluzija (SMI). Tada u našoj svijesti stvaramo obrasce koji iskrivljuju ili potiskuju signale koji dolaze iz tijela. Na taj način utječemo na to kako doživljavamo sebe i kako doživljavamo svoju okolinu. Na taj način stvaramo situaciju da na istinu odnosa ne reagiramo primjereno i onako kako bismo trebali, nego na neodgovarajući i dugoročno štetan način.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i autor AEQ disanja
