Staša Simunovič, učitelj AEQ metode 3. stupanj – Ponašanje i podsvijest te uloga svijesti kao glavnog aktera za promjenu stanja

Velika većina ponašanja dolazi iz obrazaca koji su pospremljeni u podsvjesnim dijelovima mozga.

Kada se nešto nauči i upotrebljava to postaje podsvjesni program te se time svijest oslobađa da može usmjeravati svoju pažnju negdje drugdje.

Nekada kada je radnja automatizirana, onda možemo uz premještanje tijela u prostoru i razmišljati o čemu je potrebno u tom trenutku, a kada učimo neki novi pokret ili se krećemo kroz novi prostor, tada je pretežno jedna misao u glavi i sužava se svjesna pažnja na to kako ćemo se kretati kroz prostor, kako ćemo napraviti određeni pokret. Kada naučimo,  opet se proširuje spektar razmišljanja.

Kada osoba nešto uči intelektualno, onda svoju svijest, svoju pažnju usmjeri u to što želi naučiti ali tada smanji količinu pažnje u to kakvo joj je držanje npr. dok sjedi, čak ako je zaokupirana dovoljno sa time onda može čak zaboraviti i da je žedna ili gladna itd.

Isto može biti i dok obavlja neki rad koji joj je važan i na koji , bilo da motivacija dolazi iz samoga rada ili iz produkta rada ili udruženja toga dvojega. I u tim slučajevima podsvijest radi, ali je dominantnija svijest (zamislite si da vam netko promijeniti tipkovnicu  koja ima drugačiji raspored znakova, koliko biste trebali trošiti vremena i pažnje na ponovno uigravanje tipkanja) Podsvijest je podprogram kada se nešto uči, a svijest je glavni program.

 

S obzirom da podsvijest upravlja sa velikim dijelom tjelesnih sustava i distribuira energiju po tijelu, njen je utjecaj na tijelo direktan po unutrašnjoj liniji, ali može utjecati i indirektno na tijelo putem svijesti. Isto tako može i na svijest utjecati direktno ili indirektno. Podsvijest utječe direktno na svijest  preko misaonih procesa (asocijacije, pamćenja) i na taj način utječe na svijest da donese određenu odluku. Indirektno na svijest podsvijest utječe preko tijela , posredstvom organskih sustava ( npr. naizgled bezrazložno ubrzanje rada srca  ili pojava određene emocije što će potaknuti da krenemo u određeni radnju koja je u interesu podsvijesti , a ne nužno i svijesti)

 

Dijete kada se rodi, već ima podsvijest u određenoj mjeri popunjenu obrascima ponašanja. Ti obrasci su nužni za njegovo preživljavanje (disanje,gutanje,sisanje…). Kako odrasta tako sve više i više popunjava podsvijest sa novim obrascima i tako se taj podsvjesni bazen podataka puni.

U dječjoj dobi se podsvijest popunjava i kroz podsvjesno i kroz svjesno učenje.

O primarnoj porodici i okolini najviše ovisi kojim će obrascima popunjavati svoju podsvijest.

Ako je se neko neprimjereno ponašanje u primarnoj obitelji ponavlja i ono je znakovito, dijete će ga prekopirati i kada bude dospjelo u situaciju u kojoj bi ga moglo primjeniti ono će ga i primijeniti. Neće jedino u slučaju ako će svjesno znati da nije u redu,  ali će tada morati trošiti puno energije na blokadu takvog ponašanja i još će svjesno tragati za boljim ponašanjem. Tu je problem što kao dijete nije osjetilo i doživjelo ispravno ponašanje od odraslih koji bi trebali imati emotivno zrelo ponašanje. Dijete kasnije kada odraste i postane odrasla osoba treba učiti kako biti i odrasla i emotivno zrela osoba,  no to nije lako jer se treba vraćati unatrag i ispočetka  učiti nešto što je već naučeno (samo nažalost krivo). Trebalo bi ne samo naučiti i usvojiti novi oblik ponašanja već ujedno i korigirati stari tako da  on više ne živi u podsvijesti u tom neprimjerenom obliku,  te na taj način samo koči osobu u njenom napretku.

Bez učenja i bez promjene podsvijesti to ne ide jer je problem u tome što je podloga u podsvijesti stalno aktivna. Ako se samo nauči novo onda dolazi do kontradikcije između dva obrasca ponašanja od kojih je jedan u podsvijesti a drugi u svijesti. Podsvjesni obrazac je jači i on se stalno mora pobjeđivati da ne izađe kroz ponašanje van ili ipak izađe pa se u tom slučaju osoba razočara u sebe i razočara svoju okolinu kojoj se prikazivala drugačije (htjela je samo najbolje). To opterećuje osobu, to troši puno energije, zbog toga se osoba ne može opustiti i prepustiti. Zbog toga osoba ulazi u kronična stanja sve više i sve dublje.

Svijest se uključuje tek kada osoba dođe u nove uvjete, u nove podražaje koji se prenesu iz okoline ili iz unutrašnjosti tijela do površine tijela ili do površine mozga. Zato je i povezanost površine mozga sa površinom tijela velika. Sve što dotakne površinu tijela ako je dovoljno jako se prenosi do svjesnog dijela mozga koji onda detektira taj podražaj.

Detekcija podražaja se obavlja i u dubljim slojevima mišića i fascija koji dolaze iz unutrašnjosti osobe (unutrašnjih organa) i u službi je prijenosa osjeta do mozga gdje se odvija detekcija.

Podražaj može doći izvana (okoline) ili iz unutrašnjosti tijela.

Izvana dolazi dodir, zvuk, ono što oko primjeti a iznutra može doći pritisak unutrašnjih organa do mišićnog tkiva, unutarnji glas (intuicija).

Ako je nekakva energija došla u dovoljnoj jačini do svjesnog dijela mozga, znači da je to bitno i da se od svijesti traži da na to primjereno djeluje (komarac koji sleti na kožu i treba ga maknuti da ne ubode, mokraćni mjehur koji se poprilično napunio i doziva svijest da donese naredbu o prestanku trenutne aktivnosti da bi se otišlo na wc).

Kako dijete raste i razvija se tako postaje sve sposobnije u usmjeravanju i održavanju pažnje koja dolazi iz svjesnog dijela mozga. Odrastanjem dijete  sve više uči koristiti svijest i upotrebljavati je, za rješavanje problema, za postavljanje ciljeva itd…Svijest omogućava da se nešto primijeti i da se nešto novo nauči. Dijete dakle za razliku od odrasle osobe ima mogućnost učiti i kroz svijest i kroz podsvijest, dok odrasla osoba uglavnom samo kroz svijest. Zbog toga ugrubo možemo i ponašanje podijeliti na odraslo i dječije.

Dječje ponašanje karakterizira nemogućnost zrelog i odgovornog donošenja odluka, dok bi odrasla osoba trebala biti u stanju, ako je emotivno zrela upravo se  po tome se razlikovati od djeteta. Glavna razlika osim fizičkog izgleda tijela bi trebala biti u emotivnoj zrelosti.

 

Senzorno-motorna amnezija je stanje u kojem su određene funkcije osobe deregulirane, prije svega se misli na funkcije prepoznavanja osjeta, nemogućnost osjećanja ili iskrivljeni osjećaji koji dolaze/ne dolaze do svjesnog dijela pa time vode osobu u neispravne/neprimjerene akcije.

Senzorno-motorna iluzija je nastavak tog trenda neosjeta i iskrivljenih osjećaja po kojima osoba nastavlja živjeti i nije svjesna svojih nedostataka ili svojih sposobnosti i mogućnosti. I naravno tada nije u mogućnosti spoznati glavni uzrok problema i to vodi u kronične probleme sa zdravljem, bilo da oni proizlaze iz emotivno-psihičkih ili fizičko-lokomotornih krivih uzoraka ponašanja. Da bi riješila probleme sa kojima se susreće u svojoj okolini, osoba treba prvo urediti svoje unutrašnje stanje i time riješiti problem unutra u svojoj somi.

Ako je osoba u senzorno-motornoj amneziji i u senzorno-motornoj iluziji, tada se određeni podražaji iskrivljuju ili i izostaju pa osoba pretjerano, preslabo reagira ili sam vanjski dio izražavanja izostane. Ni jedan od načina ne vodi u dobrom smjeru.

U svakom slučaju je neprimjereno reagiranje bilo da je reagiranje prema izvoru podražaja ili da ono izostaje prema izvoru podražaja pa se prenosi u unutrašnjost some (velika je buka oko nas dok nam treba puno pažnje, što nas dekoncentrira ali ne zamolimo ili ne naredimo da se ona smanji pa se loše osjećamo zbog toga u sebi jer nam nije uredan ambijent za to što radimo. Možemo i pre burno na to reagirati a možemo i pre tiho, ne primjetno.

Sa druge strane se ne osjećamo dobro ako utječemo na promjenu okoline jer teško podnosimo njene negativne reakcije iako svjesnim razmišljanjem uviđamo da se okolina ne primjereno ponaša.

Na koži i u koži imamo puno senzora koji nam prikupljaju informacije iz okoline, koji se onda prenose do mozga.

S obzirom da tonus mišića definira kakav će biti tonus kože a o tonusu kože ovisi kakve kvalitete će podražaj doći do svijesti i hoće li doći, za zaključiti je da je važno kakav je tonus mišića.

Energija koja je dovoljno snažna i usmjerena u osobu postaje podražaj koji se pretvara u signal koji putuje vidnim, slušnim, taktilnim putevima do mozga. Zadaća je mozga da ga detektira i po potrebi reagira na dolazne signale. Ako to ne učini na vrijeme, mali problem može sa vremenom  postati  veliki problem ako se pravovremeno ne reagira.

Kvalitetu signala karakterizira jasnoća i jačina i tada ga je mozgu lakše prepoznati odnosno razumjeti.

Senzorno-motorna amnezija iskrivljava signale, zatomljava ih, a senzorno-motorna iluzija omogućava da se i dalje funkcionira kao da je sve u redu, ali i usmjerava osobu u ostvarivanje nerealnih ciljeva ili očekivanja da će joj se život promijeniti na bolje.

 

Čim osoba nema dovoljnu kontrolu nad tonusom mišića , nema je niti nad disanjem i onda je sigurno u SENZORNO-MOTORNOJ AMNEZIJI koja ju mora voditi i u  SENZORNO-MOTORNU ILUZIJU. Danas je  većina ljudi  u tom stanju  (ne u svim pogledima, ali je to poput korozije koja se širi ako se nešto ne poduzme), zato ga ne mogu  samo tako lako i primijetiti, jer je to uobičajeno pa to stanje se doživljava kao da je normalno , ALI NIJE.

Velika većina ponašanja dolazi iz obrazaca koji su pospremljeni u podsvjesnim dijelovima mozga. Kada se nešto nauči i upotrebljava to postaje podsvjesni program te se time svijest oslobađa da može usmjeravati svoju pažnju negdje drugdje.

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA

Pročitajte još: