U junu 2016 g. sasvim slučajno smo otkrili da naša tad 11 godišnja kćer ima skoliozu. Roentgenom i pregledom utvrđeno je pomak od 22 stupnja. Odmah nam je preporučen konzervativan tretman za skoliozu – ortozu, za koju smo dobili objašnjenje da u najboljem slučaju (ako ju bude nosila min 12 h dnevno) može samo zaustaviti daljnje krivljenje, no da načina da se skolioza ispravi – nema. Premda sam od prvog trenutka bila prilično skeptična prema tom pristupu, ortozu smo dali napraviti, no usput smo promišljali na koji način bismo ipak mogli pristupiti rješavanju skolioze, a bez upotrebe kako je naša kćer zove „srednjovjekovne sprave za mućenje“. Za AEQ Kliničku somatiku i Alaša sam čula od prijateljice Maje koja je kod njega rješavala neke zdravstvene probleme i sama završila edukaciju za kliničku somatsku.
Na njen nagovor kontaktirala sam Alaša i spletom sretnih okolnosti, prvi termin smo dobili jako brzo. Sam je tretman bio ugodan spoj razgovora i vježbi, i nakon toga smo kćer i ja, zbunjene ali i ohrabrene krenule u avanturu sa somatikom.
Premda vježbe zahtijevaju priličan mentalni napor u vidu koncentracije na pokrete, njoj to nije predstavljalo nikakav problem. Vrlo je vjerno radila vježbe svako jutro i večer slijedeća tri tjedna, kad je uslijedio novi susret s Alesom. Na žalost, nismo njenu skoliozu slikali prije prvog tretmana, pa nemamo „dokaz“ no već nakon ta tri prva tjedna razlika je bila nevjerojatna, vidljiva izdaleka. U njenom držanju i u samoj zakrivljenosti kičme. Slijedeći susreti su bili jednak splet novih informacija, utvrđivanja već naučenog i dobrog raspoloženja. Sa svakim novim susretom, skolioza je bila vidljivo manja, da bi sada 4,5 mjeseca nakon prvog tretmana bila gotovo neprimjetna. Prije nekoliko tjedana bila je sistematskom pregledu sa školom i liječnica je komentirala da joj je kičma „super“.
Osim izravnanja kičme, AEQ klinička somatika je imala velikog utjecaja na život naše kćeri. Najočitija promjena je urednost njene sobe. Generalno je sklona urednosti i uvijek je nastojala držati sobu urednom, no za to joj je trebalo dosta truda i vremena, dok je ubrzo nakon početka vježbanja sobu održavala urednom s lakoćom i gotovo bez ikakvog napora. Također, obje smo primijetile da puno lakše organizira rad za školu. Prije somatskih pokreta velika količina posla u njoj je stvarala ogroman emocionalni pritisak i uopće ne bi bila u stanju organizirati se da odradi sve sto treba. Sad joj je to neusporedivo lakše, i dalje se desi da upadne u stres, ali izvuče se gotovo trenutno i bez problema odradi sto god da je potrebno. Osim toga, moj je dojam da je generalno puno sretnija, zadovoljnija i nekako sređenija od kad radi somatske pokrete.
Mimi Konig Barusic, Zaprešič
