Refleks traume nastaje zbog nesreće ili ozljede, ali i kao odgovor tijela na prijetnju iz okoline. Također se može pojaviti kao posljedica kroničnih asimetričnih opterećenja (konobari, frizeri, tenisači, rukometaši …) i specifičnih prilagodbi u radu ili sportu. Kod prijeloma noge, na primjer, mišići ozlijeđene noge se zbog šoka zatežu kako bi se smanjila bol, a kasnije se napinju mišići suprotne strane trupa jer moraju preuzeti teret cijelog tijela umjesto ozlijeđene noge. Tijekom rehabilitacije ta promjena često postane trajna i onemogućuje ravnomjerno opterećenje nogu.

Na aktivaciju refleksa traume jednako utječu i emocionalna bol te psihička trauma. Riječ, gesta ili odnos utječu na povećanje mišićne napetosti jednako kao udarac, pad ili prijelom. Kada nam, primjerice, majka slomi srce jer shvatimo da nas mrzi, zgrčimo lijevu stranu prsnog koša i cijelu lijevu stranu tijela. Kada nas otac ostavi na cjedilu i ne pomogne nam, iako bi mogao, stisne nas s desne strane tijela. Ako moramo potisnuti bijes i prezir, aktivira se mišićna napetost s desne strane, što dovodi do istih posljedica za naše držanje i kretanje kao prijelom desne noge. Sličnu posljedicu za lijevu stranu tijela uzrokuje to što ne smijemo pokazati da nekoga volimo, ili kada netko zlorabi naše suosjećanje, samilost ili naklonost.

Refleks traume uvijek je posljedica izbjegavanja boli, bilo fizičke ili psihičke.

Refleks traume je nužna reakcija tijela na opasnost i nemoć, pri čemu soma traži izlaz iz tog položaja bijegom te promjenom smjera kretanja i utjecaja, kako bi postigli nužnu promjenu u životu. Slično kao kad instinktivno skrenemo autom kako bismo izbjegli prijetnju. Ako je prijetnja akutna i možemo je promjenom smjera izbjeći, refleks traume se ne pretvara u kronični oblik. Kronični oblik je dugoročno štetan jer se na njega naviknemo i više ga ne prepoznajemo, pa ga samim time ne možemo ukloniti. Ograničava naš izbor smjera i nesvjesno nas vodi.

AEQ somatika usmjerena je na utjecaj na kronične oblike refleksa traume smanjenjem senzorno-motorne amnezije, i to prvenstveno kod stanja kod kojih je uzrok refleksa traume tjelesna ozljeda. Ako je izvor kroničnog refleksa traume u psihičkoj boli i odnosima, tada je potrebna pomoć AEQ učitelja, jer je za izlaz potrebno povećati emocionalnu zrelost, što AEQ somatika sama po sebi ne može dovoljno osigurati.

Aktivirani refleks traume sličan je vožnji bicikla s iskrivljenim upravljačem, koji vuče na jednu stranu. U tom smjeru je lakše skrenuti, u suprotnom teže. Zato taj refleks, ako je kroničan, sve više utječe na naše odluke koje postaju ponavljajuće i vode nas u kretanje izgubljene osobe u pustinji koja se vrti u krug i stalno vraća na isto mjesto, gubeći vrijeme i energiju te ostajući u distresu.

Refleks traume izvana se manifestira različito: naginjanjem glave ili tijela na stranu, različitom visinom ramena, različito otvorenim očima, šepanjem ili neujednačenom duljinom koraka te neujednačenim amplitudama pokreta ruku pri hodu. Obično je osoba s ovim refleksom ozlijedila ruku ili nogu, ili je primila jak udarac sa strane trupa. Zato se lakše okreće na jednu nego na drugu stranu; pri hodanju njezina stopala proizvode različite zvukove. Kod jače aktivacije ovog refleksa, osoba prestaje okretati lice prema sugovorniku.

Refleks traume uvijek je posljedica izbjegavanja boli. Kada nas nešto boli, želimo se zaštititi od boli, pa mijenjamo držanje i kretanje. Učinimo sve što možemo da ne boli.

Refleks traume ima i mnogo dublju komponentu kojom se bavi AEQ metoda. Tu je često nužna suradnja s AEQ učiteljem koji je osjetio dublju razinu svog refleksa traume i nije pobjegao u senzorno-motornu amneziju, već se s njom uspješno suočio tijekom AEQ školovanja. Samo osoba koja je AEQ vježbama uspješno utjecala na svoj refleks traume te ga promjenom ponašanja i odnosa dovoljno smanjila i promijenila, može razumjeti stanje učenika, pružiti mu podršku i voditi ga, jer učenik takvoj osobi i dublje vjeruje.

Kronično aktivirani mehanizam refleksa traume onemogućuje borbu protiv onoga što nas ugrožava ili bijeg od onoga što nam uzrokuje traumu. Sustav kronično aktivira refleks traume kako bismo se lakše navikli na ono što nas ugrožava i pomirili se s uvjerenjem da drugačije ponašanje nije moguće. Refleks traume time sprečava dugoročnije teže posljedice koje bi nas mogle zadesiti ako bismo slijedili svoje osjećaje i djelovali spontano i autentično unatoč pritisku okoline – jer bi prijetnja u slučaju naše borbe ili bijega mogla postati još jača i opasnija. Kada osjetimo nemoć, bolje je prilagoditi se nego umrijeti. Sustav tako sprječava da trauma postane još jača i dugotrajnija.

Primjer toga je refleks traume na desnoj strani kako dijete ne bi osjetilo da ga očuh ne voli i mrzi jer nije njegov sin, čime manje osjeća razliku u odnosu očuha prema njemu i prema svom biološkom djetetu.

Primjer: Dijete ne želi u vrtić

Dijete ne želi u vrtić jer osjeća da bi trebalo biti s mamom. Majka je zarobljena u nefunkcionalnom partnerskom odnosu, iznutra je usamljena, uplašena i treba brigu i pažnju koje joj u partnerskom odnosu nedostaje. Dijete, vođeno instinktom preživljavanja, pokušava majci dati ono što joj treba jer prilagođavanjem roditelju održava vezu o kojoj životno ovisi. Osjeća da majka ne smije ostati sama i da ga treba, iako majka svjesno zna da ga mora odvesti u vrtić jer inače ne može na posao. Dijete se zato opire odlasku u vrtić, a to majku ometa i uznemiruje, iako ne razumije pravi razlog djetetova otpora i doživljava djetetovu privrženost kao pretjeranu, jer ne vidi lošu povezanost između sebe i partnera.

Dijete tako prima oprečne poruke: jedan dio majke kaže da nije dobro da je napušta, drugi da mora u vrtić. To kod djeteta izaziva jaku unutarnju bol i simpatičko stanje autonomnog živčanog sustava koje utječe na njegovo ponašanje i ometa majčin život. Dijete mora spriječiti da majčino stanje utječe na njega i uzrokuje ponašanje koje majku sve više smeta i ugrožava njegov odnos s njom. Majka svog podsvjesnog stanja nije svjesna i stoga ga ne mijenja. Pritisak promjene pada na dijete, koje mora smanjiti osjetljivost na majčin utjecaj koji ga dovodi u poteškoće s majkom i okolinom.

Stanje rješava tako da povećava napetost na lijevoj strani trupa (posebno u području prsnog koša), što dovodi do stanja koje je po kroničnoj mišićnoj napetosti jednako kao da je slomio lijevu nogu ili više puta iščašio lijevi gležanj.

Također je važno znati da takva mišićna napetost, koja nastaje kao posljedica kroničnih emocionalnih trauma i psihičkih ozljeda, povećava vjerojatnost tjelesnih ozljeda na određenoj strani ili dijelu tijela (noge, ruke, trup, glava), čime se neki obrazac mišićne napetosti pojačava i učvršćuje.

Kod svih klijenata moguće je razgovorom, aktivnim radom na stolu i analizom odnosa u djetinjstvu povezati kronične ozljede s refleksom traume. Isti razlog ima i skolioza, jer se dijete moralo preoblikovati kako bi odgovaralo kronično disfunkcionalnom odnosu među roditeljima i tako osiguralo svoju sigurnost i preživljavanje.

To uzrokuje promjene u cijelom tijelu, snažno utječe na povjerenje u noge i tlo, vidljivo utječe na učinkovitost hoda i pokreta te nesvjesno ograničava raznolikost, spontanost i kreativnost. Ravnoteža je za čovjeka, koji je po prirodi uspravno biće, posebno važna. Kada se zbog refleksa traume tijelo počne naginjati, to utječe na one tjelesne strukture koje su se kroz evoluciju razvile da omogućuju uspravnost tijela. Posljedice mogu biti: naginjanje trupa, rotacija zdjelice, ramena, leđa i vrata, a s vremenom i ozbiljniji problemi: šepanje, artritis, bolovi u stopalima, ograničena rotacija u kukovima, skolioza, kronični umor, kraća noga …

Iz nadolazeće knjige AEQ somatika, Put iz kroničnih tegoba AEQ pristupom; autor Aleš Ernst.