Ovaj refleks je poznat i kao Landau refleks. Javlja se u periodu trećeg i šestog mjeseca života; najprije u području vrata, a kasnije u lumbalnom području i/ili duž cijele kralježnice.
Omogućuje kretanje čovjeka prema cilju. Njegova pretjerana aktivacija nesvjesno vodi do poteškoća. Aktivacija refleksa zelenog svjetla izaziva aktivaciju ekstenzora stražnjeg dijela tijela, odnosno antigravitacijskih mišića. Tijelo zauzima posturu vojnika spremnog za akciju. Leđa se izvijaju, mišići stražnjice napinju, ramena se povuku unatrag, glava se uspravlja, a mišići stražnje lože i potkoljenice postaju čvrsti i napeti. Najčešće poteškoće uzrokovane refleksom zelenog svjetla su: ishijas, bol lumbalnog dijela leđa, bolovi u vratu i ramenima, discus hernia, bolovi u čeljusti, glavobolje i sl.
Tipične osobine ljudi sa nesvjesnom aktivacijom refleksa zelenog svjetla su: mnogobrojne odluke, pretjerani osjećaj odgovornosti za druge, konstantno zujanje u glavi i sl. Obično uvijek nekud žure i preuzimaju tuđi posao i odlučivanje, čak i kada to nije potrebno. Osjećaju se krivima ako nemaju posla. Aktiviran refleks zelenog svjetla i nesvjesne sile ih tjeraju na konstantnu akciju. U srednjoj dobi postaju sve umorniji. Opetovani umor je, također, čest znak ovog refleksa. Obično se ogleda u vidu gubitka izdržljivosti i snage, što često rezultira uključivanjem kondicionog treninga u već ionako stresan život. No, obično nisu sposobni odraditi ga kako treba jer nastoje riješiti obiteljske i poslovne probleme sportom i rekreacijom. Često su i strastveni pušači jer ih to smiruje i daje osjećaj zaposlenosti. Korak im je brz i kratak. Ramena i glava su nagnuti naprijed, a kukovi natrag. Misli su im uvijek negdje drugdje.
Primjer aktiviranog refleksa zelenog svijetla prije i poslije tri aktivne terapije i 40 dana AEQ vježbi :
Bolovi u leđima i refleks zelenog svjetla
Za bolove u leđima većinom je odgovoran specifični moždani refleks poznat kao Landau refleks ili refleks zelenog svjetla. On je krivac za kronične bolove u leđima. Razlog zbog čega je taj problem tako čest i toliko uporan jest da je konstantna bol u leđima povezana sa psihom, ovisna je o osobnosti pojedinca i njenim emocionalnim reakcijama. Kronična bol u leđima opstaje zato jer je socio-psihološki uvjetovana. Klinička somatika stoga zahtijeva stalno dotjerivanje načina razmišljanja i ponašanja, a ne samo mišića i pokreta.
Priče iz davnina nas slijede, kao i s njima povezane stare navike. Sportaš u srednjim tridesetima mi se obratio zbog bolova i štete uzrokovane prekomjernim treningom i naporima. Što je kroz terapiju otkrio i povezao? Da ga je majka uslijed poslovnih obaveza ostavljala duže u vrtiću. Tako je bio izložen uznemiravanju i zbivanju šala na njegov račun od strane ostale djece. Kao obrambeni mehanizam razvio je jaku volju i želju za dokazivanjem da je bolji od njih. Stoga je uvijek išao do kraja, dajući sve od sebe i ništa ga nije moglo zaustaviti. Sada više ne može normalno hodati ni raditi.
Odrastanjem se u nama budi želja biti bolji, brži, jači – postajemo sve aktivniji. Pri tome su mišići leđa iznimno aktivirani i čovjek u skladu s time sve više gubi sposobnost njihovog isključivanja onda kada njihov rad nije neophodan. Iz toga proizlazi napetost koja uzrokuje stisnutost mišića i zakrivljenost leđa. Navike i uvjerenja iz djetinjstva nas godinama pritišću sve više, radi njih trpimo bolove čak i kada nastojimo izbjeći preostali emocionalni dug.
Kako je bol neprijatan osjećaj, nesvjesno razvijemo taktiku, pokrete i držanje tijela za ublažavanje te boli. Nažalost, svako izbjegavanje produbljuje uzrok boli. Kad ustajemo pakleno nas zaboli. Zato nesvjesno prenosimo težinu na dio tijela koji nas ne boli. Ramena nagnemo natrag, stavimo ruku na kuk kako bismo time prenijeli težinu ramena na zdjelicu i zaobišli kralježnicu ili ruke prekrižimo na prsima da bi težina bila na zdjelici preko trbuha. Posljedica toga je bol ne samo u leđima, već i u ramenima, vratu, kukovima i koljenima. Leđa su nas boljela samo određeno vrijeme zbog određenih pokreta i osjećaja, a bolovi zbog izbjegavanja ostaju.
Čovjek koji stalno izbjegava bolove koji su posljedica navika i nesvjesnih motoričkih naredbi uskoro više nema vlastiti život. Niže jednu taktiku za drugom. Tako stječemo dojam da nam život definira način izbjegavanja boli. Više ne slijedimo vlastitu volju niti radimo ono što želimo i trebamo. Osluhnemo li svoje tijelo opaziti ćemo njegove različite odazive na naše želje i potrebe. Kroz svjesno, osjetilno kretanje tijela mijenjamo funkcioniranje našeg uma. Mijenjamo navike i reakcije, postepeno učimo osjetiti zategnutost mišića u leđima i način na koji ih opustiti. Istovremeno nestaje i potreba za izbjegavanjem.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
