Ovaj refleks je poznat i kao Landau refleks. Javlja se u periodu trećeg i šestog mjeseca života; najprije u području vrata, a kasnije u lumbalnom području i/ili duž cijele kralježnice.

Previše istovremenih odluka, pretjeran osjećaj odgovornosti te košnica misli u glavi su tipične karakteristike ljudi koji imaju aktiviran refleks zelene svjetlosti, također poznat kao Landau refleks. Taj refleks omogućuje čovjeku da stvori uvjete za pomak prema cilju. Možemo ga usporediti s napinjanjem tetive luka u streličarstvu – napeta tetiva omogućava pucanj, ali sama po sebi još ne ispali strijelu. Za to trebamo otpustiti tetivu, što je jednako opuštanju refleksa zelene svjetlosti. Tek tada se pripremljenost na djelovanje pretvara u stvarno djelovanje. Osoba zarobljena u kroničnoj aktivaciji ovog refleksa često stoji kao napet luk – spremna za akciju, napeta, anksiozna, nervozna i rastrgana – ali zbog kronične aktivacije refleksa, koju ne zna otpustiti kad je za to pravo vrijeme, ili se pak kronično boji posljedica djelovanja, neučinkovita je u prelasku iz stanja pripreme u samo djelovanje koje bi napetost pretvorilo u kretanje i rad. Pretjerano potican refleks koji postane nesvjesna navika vodi u poteškoće.

Početak Landau refleksa je u najranijoj dobi, između trećeg i šestog mjeseca: najprije se aktivira u području vrata, zatim u lumbalnom dijelu i/ili duž cijele kralježnice.

Aktivacija refleksa zelene svjetlosti aktivira mišiće stražnje strane tijela. Tijelo poprima držanje vojnika spremnog za akciju i promjenu. Leđa se zakrivljuju, mišići stražnjice, stražnje strane bedara i listova se napinju, ramena se povlače unatrag, glava se podiže, raste i unutarnja napetost.

Uobičajeni problemi koje uzrokuje kronični refleks zelene svjetlosti su: išijas, bolovi u donjem dijelu leđa, bolovi u vratu i ramenima, hernije diska te bolovi u čeljusti i tenzijske glavobolje, da navedemo samo najčešće.

Osoba s refleksom zelene svjetlosti obično stalno negdje žuri, čak i kad to nije potrebno, donosi odluke umjesto drugih, ponajviše kako bi izbjegla vlastito djelovanje. Previše se bavi drugima, a ne vidi vlastiti nered koji bi trebala rješavati energijom koju joj ovaj refleks omogućuje. Ako nema što raditi, osjeća krivnju koja proizlazi iz visoke unutarnje napetosti koju ne zna ugasiti ni se opustiti. Istovremeno se realno niti ne može opustiti jer zbog kroničnog otpora prema djelovanju stalno ima mnogo neriješenih stvari i kronično ponavljajućih problema.

Kronično aktiviran refleks zelene svjetlosti onemogućuje potpunu aktivaciju refleksa zelene svjetlosti i time ometa djelovanje za koje je njegova aktivacija stvorila potencijalnu energiju. To je kao da na semaforu vidite upaljenu zelenu svjetlost, ali i djelomično crvenu – zelena svijetli jače, no unatoč tome ulazite u raskrižje nesigurno i pod stresom zbog sumnje i straha, a učinkovitost je manja nego kad bi gorjela samo zelena svjetlost.

Podsvjesno, stalno aktiviran refleks zelene svjetlosti tjera osobu u stalnu akciju. Ulaskom u srednje godine postaje sve umornija i osjeća zasićenost, što pogrešno tumači kao nedostatak kondicije i snage. Već stresnom životnom stilu dodaje i trening, pri čemu često gubi mjeru. Sportom i rekreacijom pokušava rješavati svakodnevni stres zbog nereda na poslu ili u obitelji. Hoda brzo, koraci su joj kratki, nagnuta je naprijed, kukove vuče unatrag, mislima je često negdje drugdje. Nemogućnost opuštanja ovog refleksa čini je osobom koja stalno nešto radi, planira ili djeluje, ali je neučinkovita u provedbi i završavanju. Zbog toga probleme ne rješava dovoljno dobro da bi ih imala sve manje, pa se ne može rasteretiti, što dodatno povećava aktivnost refleksa i uzrokuje sve više problema.

Primjer aktiviranog refleksa zelenog svijetla prije i poslije tri aktivne terapije i 40 dana AEQ vježbi:

Bolovi u leđima i refleks zelenog svjetla

Za bolove u leđima većinom je odgovoran specifični moždani refleks poznat kao Landau refleks ili refleks zelenog svjetla. On je krivac za kronične bolove u leđima. Razlog zbog čega je taj problem tako čest i toliko uporan jest da je konstantna bol u leđima povezana sa psihom, ovisna je o osobnosti pojedinca i njenim emocionalnim reakcijama. Kronična bol u leđima opstaje zato jer je socio-psihološki uvjetovana. Klinička somatika stoga zahtijeva stalno dotjerivanje načina razmišljanja i ponašanja, a ne samo mišića i pokreta.

Priče iz davnina nas slijede, kao i s njima povezane stare navike. Sportaš u srednjim tridesetima mi se obratio zbog bolova i štete uzrokovane prekomjernim treningom i naporima. Što je kroz terapiju otkrio i povezao? Da ga je majka uslijed poslovnih obaveza ostavljala duže u vrtiću. Tako je bio izložen uznemiravanju i zbivanju šala na njegov račun od strane ostale djece. Kao obrambeni mehanizam razvio je jaku volju i želju za dokazivanjem da je bolji od njih. Stoga je uvijek išao do kraja, dajući sve od sebe i ništa ga nije moglo zaustaviti. Sada više ne može normalno hodati ni raditi.

Odrastanjem se u nama budi želja biti bolji, brži, jači – postajemo sve aktivniji. Pri tome su mišići leđa iznimno aktivirani i čovjek u skladu s time sve više gubi sposobnost njihovog isključivanja onda kada njihov rad nije neophodan. Iz toga proizlazi napetost koja uzrokuje stisnutost mišića i zakrivljenost leđa. Navike i uvjerenja iz djetinjstva nas godinama pritišću sve više, radi njih trpimo bolove čak i kada nastojimo izbjeći preostali emocionalni dug.

Kako je bol neprijatan osjećaj, nesvjesno razvijemo taktiku, pokrete i držanje tijela za ublažavanje te boli. Nažalost, svako izbjegavanje produbljuje uzrok boli. Kad ustajemo pakleno nas zaboli. Zato nesvjesno prenosimo težinu na dio tijela koji nas ne boli. Ramena nagnemo natrag, stavimo ruku na kuk kako bismo time prenijeli težinu ramena na zdjelicu i zaobišli kralježnicu ili ruke prekrižimo na prsima da bi težina bila na zdjelici preko trbuha. Posljedica toga je bol ne samo u leđima, već i u ramenima, vratu, kukovima i koljenima. Leđa su nas boljela samo određeno vrijeme zbog određenih pokreta i osjećaja, a bolovi zbog izbjegavanja ostaju.

Čovjek koji stalno izbjegava bolove koji su posljedica navika i nesvjesnih motoričkih naredbi uskoro više nema vlastiti život. Niže jednu taktiku za drugom. Tako stječemo dojam da nam život definira način izbjegavanja boli. Više ne slijedimo vlastitu volju niti radimo ono što želimo i trebamo. Osluhnemo li svoje tijelo opaziti ćemo njegove različite odazive na naše želje i potrebe. Kroz svjesno, osjetilno kretanje tijela mijenjamo funkcioniranje našeg uma. Mijenjamo navike i reakcije, postepeno učimo osjetiti zategnutost mišića u leđima i način na koji ih opustiti. Istovremeno nestaje i potreba za izbjegavanjem.

Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja