Središnji živčani sustav nadzire funkciju mišića signalima koji do njega pristižu iz mišića. Kada se krećemo mozak iz tijela konstantno zaprima informacije o stanju u tijelu i okolini. Na temelju tih podataka oblikuju se zapovijedi koje u putuju u mišiće motoričkim dijelom živčanog sustava. Ta senzorno-motorna povratna petlja nam omogućuje pomicanje tijela i izvršavanje željenog/potrebnog kretanja. Kroz odrastanje učimo izvoditi sve složenije pokrete, a time i učinkovitije te u to ulažemo (prvenstveno kroz igru) većinu svojeg vremena i pažnje. Postupno razvijamo inteligenciju kretanja koja prvenstveno ovisi o okruženju u kojem živimo i navikama koje uslijed zahtjeva okoline stječemo i razvijamo.
Osoba koja živi u okruženju velike neuređenosti (divljina), niže mogućnosti multitaskinga, a visoke ovisnosti o vlastitom tijelu zbog preživljavanja imati će znatno veću fleksibilnost i inteligenciju kretanja. Njeni su zglobovi manje potrošeni, a kronične bolesti rjeđe nego kod osobe koja živi u uređenom okruženju (grad) i razapeta je između brojnih zadataka a da se i ne treba boriti za golo preživljavanje.
Inteligenciju kretanja podižemo uređivanjem osviještenosti osjećaja koje nam kretanje pruža, a koji su ili ugodni (užitak) ili neugodni (bol). Kroz učenje tako postajemo spretniji u kretanju, naši pokreti nadalje postaju precizniji (usklađenost skraćivanja i produžavanja mišića u pokretu je veća), obično do mjere u kojoj to uređenost okoline od nas zahtijeva. Uloga neugodnih osjećaja (bol) je u svijest poslati informaciju o nedostatnoj ispravnosti pokreta za bezbolnu izvedbu; bol znači da je kretanje za našu trenutnu inteligenciju kretanja i mogućnosti prezahtjevno, prebrzo, prejako ili traje predugo da bismo ga izveli lako i bez povratnih informacija koje osjetimo kao neugodu ili bol. To možemo prihvatiti i na temelju tih osjećaja mijenjati ili previdjeti te vremenom nastaviti u sve veći nered.
Takva edukativna funkcija boli ne dolazi toliko do izražaja jer živimo u modernom okruženju koje zahtijeva veću brzinu života. U takvom je okruženju, zapravo, bol nepoželjna i kao takva treba biti uklonjena u najkraćem mogućem roku ili potisnuta na stranu da nas ne bi usporavala. Napredak se postiže prvenstveno naporom i podizanjem sposobnosti toleriranja boli umjesto učenjem kroz osjećaj kretanja i mijenjanjem uzoraka kretanja. Takvim se pristupom bol javlja već u osnovnoj školi, pa čak i ranije.
U takvom je okruženju, dakle, na raspolaganju niz mogućnosti kako bolove smanjiti i ukloniti, ali bez prvotnog utvrđivanja njenih uzroka i uzimanja vremena za potrebne promjene, iako nas bol upozorava na neodgovarajuće kretanje i način života, na razmišljanje o potrebnim promjenama za što je potrebno i vrijeme i pažnja. A jednog i drugog je, znamo, u modernom načinu života premalo.
Bol nas upozorava na nedostatak vremena , uslijed čega premalo pažnje posvećujemo tjelesnim osjetima. Bolovima i ukočenosti naše tijelo nastoji postići dvije stvari; privući pozornost svijesti (koja jedina može mijenjati aktivnost neuromuskularnog sustava) i bolovima i ukočenošću (konstantno povišen tonus mišića) ograničiti i otežati kretanje kojim si nanosimo štetu. To dovodi do obrambene reakcije tijela na neracionalan i neusklađen um. Kada tijelo zbog fizičkih ograničenja nije sposobno izvršiti zahtjev uma tada govorimo o nedovoljno razvijenom neuromuskularnom sustavu. Kako nam kronično nedostaje vremena, a imamo obilje energije i živimo unutar uređenog okoliša, sustav nema ni vremena ni potrebe razviti se do razine koja je nekad bila neophodna. Dakle, do razine kada je čovjekovo tijelo postiglo visoku usklađenost nadzornog sustava i tijela, koji nadzorni sustav opskrbljuje senzornim informacijama i precizno izvršava naredbe nadzornog sustava.
Način života, unatoč nedozrelosti naše some, nudi, omogućava i zahtijeva sve više. Naš um ne slijedi upozorenja o prekoračenju fizičkih ograničenja tijela i tvrdoglavo inzistira na nadmašivanju samoga sebe. To prekoračenje često se nagrađuje i potiče. Stoga se tijelo blokira i time oteža pretjerivanje uma. Jednako kao što se prebrzom vozaču na putu pojavljuje sve više prepreka, zbog kojih je pretjerano napet i koje ga u konačnici primoraju na usporavanje i veći oprez. Tu blokadu um prihvati, na nju se prilagodi, ali ne prilagodi svoje zahtjeve i ograničenja , već ulaže sve više energije da nadomjesti neučinkovito kretanje. Kako u razvijenom društvu energije ima dovoljno, ova se prividna ravnoteža može održati duže vrijeme. Međutim, stvara se i sve veći jaz nerazumijevanja između uma i tijela, te nejasna komunikacija što vodi u sukobe, čime se povećavaju bolovi, nanosi šteta, ozljede, potrošenost i depresija.
Razumijevanje uzroka bolova u tijelu i jake zategnutosti koju osjećamo sve više daje nam mogućnost da pravilnije shvatimo pravi utjecaj, korist i potrebu istezanja i ostalih, često vrlo bolnih rutinskih pristupa koji se danas koriste za zagrijavanje, uklanjanju asimetrija neodgovarajućeg ROM-a i otvrdnuća mišića i zglobova.
Statičko istezanje Statičko istezanje je najčešće predlagana metoda za uklanjanje napetih bolnih mišića i bolova pri sportskim aktivnostima. Općenito je poznato da se prije i nakon treninga valja istegnuti i na taj način omekšati tvrdoću i napetost mišića. Istezanje je sastavni dio treninga profesionalnih sportaša i rekreativaca, ali su glede njegove učinkovitosti mišljenja podijeljena. Naime, nema relevantnih dokaza da sprečava ozljede, uklanja napetosti ili bitno pridonosi opuštanju mišića. Svrha ovog teksta jest razjasniti uzroke toga.
Osnovne karakteristike statičkog istezanja Započnemo pokret, a zatim kontrolirano i glatko prijeđemo u istezanje. To postižemo gravitacijom ili ostalim vanjskim silama, koncentričnom kontrakcijom antagonista ili kombinacijom tih dvaju načina. Na kraju raspona zadržimo poziciju određeno vrijeme (statična pozicija), a zatim se vratimo u početnu poziciju i vježbu ponovimo. Preporučuje se da se po dosegnutom istegu, nakon što njegov osjećaj oslabi, istegnemo dodatno do moguće granice. Većina istezanja uključuje seriju od tri do pet ponavljanja, gdje svako istezanje traje od 10 do 30 sekundi. Primjer je podizanje noge, koju u položaju istezanja držimo rukama. Tzv. špaga također pripada toj kategoriji. Na taj način mišić prisilimo na povećanu fleksibilnost dok je svijest uglavnom usmjerena negdje daleko od pokreta kako bismo lakše podnijeli bol uzrokovanu refleksom istezanja (tzv. stretch reflex) koji se aktivira unutar mišića koji se isteže.
Na ovakav način ne poboljšavamo sposobnost produžavanja mišića, već ih istežemo. To ne smanjuje potrošnju energije za kretanje, jer se istezanjem ne podiže kompleksnost pokreta ni njegova usklađenost. Na manjkavu učinkovitost tijelo nas upozorava bolovima i ozljedama. Jednako vrijedi i za rolling i upotrebu lopti, elastičnih traka, elektrostimulaciju i bolne masaže. Svi navedeni pristupi imaju određenu djelotvornost u specifičnim primjerima, ali ne toliko široko i primjereno kako se pretpostavlja i uobičajeno koristi.
Istezanje je potrebno i prikladno samo u slučajevima kada naša prirodna gipkost, koja proizlazi iz oblika kostiju i tijela, nije dovoljna za izvođenje određenih pokreta. To je uobičajeno u gimnastici, plesu i borilačkim vještinama u kojima su pokreti prilagođeni drugačijoj fleksibilnosti i obliku zdjelice i bedara Azijaca, pa moramo prisilnim istezanjem povećati svoju gipkost. No, istovremeno oni koji tako povećavaju fleksibilnost van prirodnih sposobnosti morali bi biti svjesni posljedica takvog načina i dugoročnih negativnih učinaka na mišiće dna zdjelice, kukova, kralježnice i koljena, te odgovarajuće podići sposobnost osjećanja i nadzora nad stanjem tijela.
AEQ metoda Pristup učenja AEQ metode omogućuje postupno povećanje osjećaja i nadzora nad mišićima (vidi:https://aeqhrvatska.com/…/naucimo_mijenjati_svoje_obrasce_k…/) svjesnijim izvođenjem AEQ vježbi, osjećanjem i uklanjanjem neusklađenosti te smanjivanjem gubitka svjesnog nadzora nad kretanjem tijela.
Osnovne karakteristike AEQ vježbi Pokret započnemo svjesnim napinjanjem mišića ili mišićnih skupina van njihova uobičajenog tonusa, ali ne do boli. Pozornost usmjerimo na pokret i osjećaj istog. Ako nas boli zapitamo se zašto i što moramo promijeniti kako bi upozorenje nestalo. Bol u vježbi ne znači „stop“ ili „ignoriraj“, već „primijeti, razmisli i promijeni“. Zapravo kada osjetimo bol razmislimo i promijenimo, ili nakratko zaustavimo (ukoliko je nestala potrebna pozornost) ili usporimo i tako si omogućimo povratak i podizanje pozornosti na odgovarajuću razinu složenosti onoga što radimo. Iz napetosti zatim prijeđemo u osjećajno, sporo i svjesno opuštanje mišića ili mišićnih skupina. Time omogućimo svijesti dobivanje povratne informacije i time poboljšanje svijesti o stvarnom stanju tijela. Pažljivim ponavljanjem vježbe tih je informacija (osjećaja) sve više i sve smo svjesniji osjećaja samog sebe i na koji ga način dodatno poboljšati. Time nam se postupno mijenjaju obrasci i navike koje smo stekli načinom života i nekontroliranim, nekoordiniranim kretanjem. Novim načinom kretanja mijenja se dužina mišića i njihov prosječni tonus. Promjene u mišićima učenjem mijenja i djelovanje živčanog sustava čime se povećavaju i dugoročno mijenjaju na bolje osjećaj, kontrola i motorička koordinacija.
AEQ vježba olakšava i omogućuje opuštanje mišića povećanjem svjesnog osjećaja i nadzora nad njima. Jedino svjesni dio mozga (korteks), odnosno naš um,je kroz učenje sposoban znatno opustiti (produžiti) mišić. Suprotno produžavanju, istezanje ne potiče učenje pravilnog kretanja. Statično istezanje na dugi rok nema takvu prednost jer ne uči mozak takvom načinu opuštanja koji bi uključivao cijeli skup određenih mišića, već uvijek iznova u mišiću aktivira zaštitni refleks istezanja što uzrokuje otpor mišića prema istezanju i tako smanji osjećaj i nadzor nad njime.
Aeq vježba je aktivan proces učenja koji pojedincu omogućuje resetiranje i opuštanje mišića na razini promjene naredbi živčanog sustava prema mišićima što rezultira boljim osjećajem o stanju mišića u svjesnom dijelu uma. Povratne informacije, koje mozak dobiva, omogućuju resetiranje dužine mišića, što vodi u opušteno i učinkovito međudjelovanje i aktivnost mišića. Kod istezanja granicu pomičemo borbom i na silu, što uzrokuje još veći otpor i bol. No, učenjem produžavanja pokretom dolazimo do granice koju ne prelazimo. Tako pobudimo mozak da tu granicu pomakne sam, jer pokret ne uzrokuje bol već iz nje uči o onome što nije dobro, pa tako mozak nema potrebu zadržavati granicu tamo gdje ona nije potrebna.
Činjenice za razmišljanje Mišići izvršavaju ono što im mozak naredi. Ako imamo napete mišiće onda kada to nije potrebno to znači da iz mozga u njih pristižu pogrešne naredbe. Istezanjem ne mijenjamo naredbe iz mozga i zato dugoročno ne uklonimo uzrok boli, već suprotno, progresivno smanjujemo fleksibilnost i učinkovitost. Uspješno i dugoročno uklanjanje bolova boli nije moguće. To je istovjetno gašenju požara plamenom i nadi da će kuća ostati cijela. Mišići su bolni jer su prenapeti i umorni, bol ih samo dodatno napne (to u konačnici i jest funkcija boli, da zaštiti mišić od većeg oštećenja). Osjećaj koji imamo nakon istezanja obično opisujemo kao opuštajući, ali je to zapravo olakšanje koje samo na kratko nudi osjećaj napretka.
Međutim, problem se ponovo vraća jer nismo uklonili njegov uzrok na razini srednjeg živčanog sustava. Pri AEQ vježbi skraćivanjem mišića aktivno svjesno produžimo njemu suprotni mišić i pazimo da ne idemo u bol. Istezanjem, međutim, skraćivanjem mišića pasivno istežemo njemu suprotan mišić što obično uzrokuje bol i suprotni učinak od željenog.
Danas je uobičajena reakcija na bol pomisao na medikament koji pomaže da se boli riješimo čim prije, što ne uklanja uzrok umjesto dati si potrebno vrijeme i primijeniti potrebno za uklanjanje samog uzroka bolova.
Aleš Ernst, autor AEQ metode i AEQ disanja
