Polako sam već odustajala od problema s kralježnicom i nogama; bolno hodanje nije otklonila čak ni zamjena kuka sa svojih 44 godina. Iako su rendgenske snimke potvrđivale da je operacija odlično uspjela, problemi, na moje veliko razočaranje, još uvijek nisu bili u potpunosti riješeni; nakon dvije godine napornog i predanog rada (vježbe, hidro bicikl, plivanje, fitness) i dobre suradnje s mojim ortopedom, imala sam osjećaj da više ne uspijevam pronaći svoj unutarnji centar za hodanje i da me stečeni mišići samo dodatno z(a)vijaju. Sve to pratila je prilično iritantna, a povremeno i jaka bol u križima, koja se širila u obje noge i stezala prste. Budući da je artroza već ozbiljno zahvatila i moj drugi kuk, nakon dvije godine su mi predložili zamjenu i tog.
Ako sam prvi put bila nestrpljiva, ovaj put me uhvatio strah da bih mogla postati nepokretna. Ujedno mi se sve to činilo iznimno nepravedno, jer se s križima intenzivno bavim praktički od 17. godine (odnosno još i ranije, jer imam skoliozu). Cijeli moj život vrti se oko toga – rekreativno bavljenje sportovima poput bicikliranja, hodanja, plivanja, rolanja, joge, pilatesa, masaža, fizikalne terapije, čak i dijeta itd. Unatoč svemu tome, veći dio svog odraslog života svako sam jutro ustajala četveronoške i provodila dan u različitim razinama boli. Iako mi se nakon svih tih godina počelo činiti da je problem očito negdje drugdje ili drugačiji, unatoč isprobavanju različitih alternativnih metoda bila sam sve dalje od bilo kakvog (zadovoljavajućeg) rješenja i sve nepovjerljivija te izbirljivija prema ponuđenome. Zato sam, prije nego što sam prvi put kontaktirala Aleša, najprije temeljito proučila sve što sam mogla pronaći o AEQ metodi. Već njegov prvi odgovor pobudio je veliko zanimanje i dodatnu motivaciju, jer mi je bilo nevjerojatno da mi netko na temelju zaista oskudnih podataka može dati tako temeljito objašnjenje ne samo moje bolesti, već i moje osobnosti.
Počeli smo s djetinjstvom, što me uopće nije veselilo. Ubrzo se pokazalo otkud dolazi moj sarkastični odnos – već na prvoj terapiji počeli su padati kosturi iz ormara mojih najranijih godina. Morala sam biti vrlo mala, jer se čak ni ne sjećam kada sam preko tog poglavlja precrtala velik križ. Nakon nekoliko terapija, uz Aleševa objašnjenja, postalo mi je jasno pred čim zatvaram oči i zašto se grčevito opirem priznati da sam još uvijek jednako bespomoćna, ranjiva i ranjena. Moje tijelo s godinama postalo je jedan veliki grč. Pri izvođenju prvih AEQ vježbi nakon dugo vremena osjetila sam ugodnu i umirujuću toplinu te iscjeljujući duboki umor.
Isprva je moj tvrdoglavi ego bio prilično izgubljen i histerično se držao za usavršavanje tehnike i ponavljanja vježbi. Polako se ipak počeo topiti: imala sam kratka razdoblja s manje ili čak bez boli, a onda bi bol opet bila jača, i to u vratnim kralješcima, ramenima i rukama. Ipak, najviše je boljelo vrtlarenje po duši – ono je bilo imuno na tablete protiv bolova.
Unatoč Aleševim iznimno jasnim i logičnim objašnjenjima, i dalje mi nije bilo jasno što je AEQ. Ponekad me to čak prilično ljutilo – što se svjesno „namakam“ u neku vrstu kade sažaljenja, pokušavam opravdati svoje slabosti i tražim izgovore. Pogotovo jer mi se u međuvremenu dogodilo nešto izuzetno: nakon devet mjeseci suživota s AEQ metodom, prestala sam pušiti nakon 35 godina strastvenog pušenja, i to bez posebnog napora i potpuno neočekivano. Prvi znakovi proljeća, dakle, da mogu umjesto najvećeg dželata prema sebi biti i izvor ljubavi i milosrđa.
Nakon devete terapije srušila sam se do temelja. Pukle su vratne žile, a moj vječni optimizam – koji je zapravo bio samo represivni mehanizam za poricanje/utišavanje unutarnje patnje – potonuo je u crnu rupu usred najvećeg ljeta. Ne znam što i gdje je više boljelo i pritiskalo, ali nakon mjesec dana izvukla sam se – sva izudarana, ali nekako popravljena i spremna. I moje tjelesno stanje se prvi put poboljšalo na nešto dulje vrijeme, dok ga, kako sam kasnije shvatila, nisam pokvarila sama – kad sam po staroj navici na mjesec dana opet stavila poslovne obveze ispred sebe…
Ali sada razumijem i znam da je mogućnost odlučivanja i djelovanja u mojim rukama, odnosno glavi. Nakon 11 terapija u 16 mjeseci napredovala sam na svim razinama. S novostečenim načinom hoda povremeno si priuštim izlete u planine, posljednji mjesec čak i tjedan dana snorklanja po 4 sata dnevno, duge vožnje itd. To me neizmjerno veseli i ispunjava poletom, jer za mene osobno kretanje znači slobodu. Također sam svjesna da je moje stanje i dalje kritično, da moj stari ego lako može ponovno bahato prekoračiti granice svog dugogodišnjeg (iz)mučenog tijela.
AEQ metoda postaje moj način života i doživljavam je kao svojevrsno putovanje prema sebi. Iako sam još jako daleko od cilja, čvrsto vjerujem da sam napokon na pravom putu. Uz neprocjenjivu Aleševu pomoć, jer je svaki put kad zalutam iznimno pronicljiv vodič i izvrstan motivator.
Sanja Pirc, Rim
