Već značenje prve rečenice: „jedan od najtežih zadataka svakog pojedinca je uspostavljanje zdravog i funkcionalnog osjećaja o sebi“ nakon AEQ radionice dobiva potpuno drugačije temelje. Velika je razlika između onoga što mislimo da jesmo, kako jesmo i kako smo u stvarnosti. Tek nakon vježbi, sve čute teorije i povezivanja sa svojom sviješću, iskustvima i pogreškama, sve više shvaćam što je funkcionalan i zdrav osjećaj o sebi.
Prečesto živimo, zbog nedostatka vremena, izvan sadašnjeg trenutka i naša svjesnost, unatoč upozorenjima tijela, ne zna što je za mene zdravo. A čak i kada se ravnoteža počinje uspostavljati, zbog previše stvari koje u tom trenutku još ne znam urediti i uskladiti, brzo padam u prijašnje podsvjesne odgovore i obrasce ponašanja. Važno je da toga postajem svjesna i ponovno svjesno usklađujem.
Primjećujem da sve brže opažam kada se simpatički živčani sustav aktivira i već na prve znakove kroz disanje i prepoznavanje razloga uspijevam se relativno brzo umiriti. Ako to učinim dovoljno rano, tijelo se potpuno umiri. Ako dođe iznenađenje s prevelikim pritiskom, sve ide po starom. Tako primjerice na odlučujućim sastancima, u razgovorima, nisam mogla jasno misliti niti naći prava rješenja. Prije nisam bila svjesna da je moj limbički sustav iz straha od pogrešne odluke „poludio“ i da nije bilo svjesnog razmišljanja. Sada je lakše, ponekad čak i samu sebe iznenadim nekom idejom.
Primjećujem da funkcioniram u ciklusima. U predmenstrualnom razdoblju imam manje energije, više premišljanja, češće osjećaj tuge. Iza mene je razdoblje velikih kolebanja, unutarnjih odluka i razmišljanja. I dalje imam osjećaj da je tijelo minimalno u simpatičkom sustavu, čak i kada za to nema potrebe. Iako mi ljudi oko mene govore drugačije?
Znala sam već dosta o amigdali i hipokampusu iz TRE ili EFT vježbi. Nikako nisam mogla pronaći put dobre regulacije i svjesne kontrole. Kod vježbi sam se nesvjesno previše naprezala i obrazac užasa se stalno ponavljao. Tek ponavljanjem AEQ vježbi, sve boljim osjećanjem sebe, sve više postajem svjesna što je upravo ono što je meni dovoljno. Upravo su mi vježbe disanja i osjećaj užasa, i osjećaji neposredno prije njega, dali znanje kada usporiti, smiriti se, popustiti.
Kroz prepoznavanje podsvjesnih obrazaca mogu utjecati i mijenjati sadašnji život. Sve više razumijem zašto sam toliko toga potisnula – sve za „miran život“. Zašto mi govore da sam poput medijatora, da smirujem i usklađujem situaciju. Za dobro drugih potiskujem svoje misli i želje. Upravo ovdje osjećam da već mogu znatno opuštenije izraziti svoje misli, želje i stavove. Zanimljivo, ali zbog toga nema više suprotstavljanja ni svađa. Naprotiv, sama sam slobodnija.
Moja lijeva hemisfera nije ni znala za desnu. Sve sam si objašnjavala logično, sustavno, obrađivala argumente isključivo na racionalnoj razini. Tek s AEQ vježbama® sve više pažnje pridajem osjećajima, mislima, doživljavanju vanjskog i unutarnjeg svijeta, što sa sobom donosi kompleksnost mišljenja i djelovanja. Uvijek sam se čudila kako neki ljudi imaju šesto čulo, predviđaju događaje i dobro odlučuju. Kroz vertikalnu povezanost sve više osjećam tijelo, osjećaje, a kroz horizontalnu povezanost ih postajem svjesna, mogu ih izraziti. Sve više znam kako sam, što želim i zašto nisam napravila korak naprijed. Kada dobro osjećam sebe, bolje opažam i druge „membrane“. Tako sam mirnija, odluke su svjesnije i zadovoljnija sam životom. Tek povezivanjem obje hemisfere raste naše znanje i sposobnost da kroz svjesno mijenjanje sadašnjosti lakše i preciznije dosežemo željenu budućnost.
Nejasna komunikacija unutar nas samih vodi u napetost i entropiju. Tijelo nas na to upozorava kroz nelagodu, bol i bolest. Tek povezivanjem i kontrolom vertikalne (tijekom vježbi – osjećanje) i horizontalne povezanosti tijekom i nakon vježbi (opis osjećaja i emocija) započinje integracija svjesnog i nesvjesnog, mijenjanje navika i šire, fleksibilnije razmišljanje.
Upravo jučer završila sam hodanje od oko 100 km u 3 dana. Mi smo grupa koja ljeti ide na duže pješačke ture. Na put uvijek krećem s veseljem, ne pretjerujemo, u hodu se prilagođavamo svojim sposobnostima. Ovaj put pažljivije sam promatrala svoje i tuđe odluke i obrasce ponašanja. Primijetila sam kako sam u traženju navigacije, odluka zbog vremena, odmora, razmišljala drugačije (brže i smislenije), jasnije iznosila svoje mišljenje i argumente. Vrlo brzo sam dobila ulogu navigatora i organizatora. Čak i kada je grupa htjela previše odjednom, argumentiranim razmišljanjem sam omogućila da se ne iscrpimo. Povjerenje je raslo. Promatrajući sam korigirala ritam hodanja, duljinu koraka, gibanje zdjelice, pratila koliko je za mene taman, gdje se javlja više napetosti i zašto. Ruksak od 10 kg znatno mijenja gibanje prsnog koša i ramena. Usporedila sam osjećaje hodanja prošle i ove godine. Budući da nisam bila umorna, moje su supješačice promatrale moj hod i pitale me kako to radim.
Danas smo sve zadovoljne. Bez žuljeva, bolova, puna energije. Zaista sam uživala. U ovom trenutku, mogla bih nastaviti s hodanjem.
Marinka, Cerknica
