„Nipošto nije bilo ni namjerno ni slučajno što sam toga dana sa svojom sportašicom završio kod dugogodišnjeg prijatelja. Bio je to opet jedan od onih dana frustracije, nemoći i beznađa, kao i protekla tri mjeseca intenzivnih terapija: masaža, magneta, električne stimulacije, fizikalne terapije i tko zna čega još, u najskupljim bolnicama u Istanbulu, kod najboljih stručnjaka i liječnika. Dijagnoza je bila nakupljanje tekućine oko kosti zbog ozljede stare šest mjeseci; bol se „šetala“ od koljena sve do zdjelice. Moja atletičarka nije mogla sjediti, voziti automobil, hodati, a o treningu nismo mogli ni razmišljati. Slijedilo je tromjesečno liječenje injekcijama protiv reume, popraćeno glavoboljama; najavljena je bila i mogućnost operacije ako terapija ne pomogne. Bojao sam se gubitka sezone i Olimpijskih igara u Riju de Janeiru.
Sve to sam napustio i predložio joj da posjeti liječnika u Zagrebu, ionako nismo imali što izgubiti. Ali bilo je isto kao i u Istanbulu, samo što je vrhunska sportska liječnica Nataša Desnica kod turske olimpijke i nacionalne sprinterske rekorderke Birsen Engin prepoznala narušenu biomehaniku. U Zagrebu smo trebali nastaviti terapije, jednako kao i posljednja tri mjeseca u Istanbulu, bez ijednog treninga.
Bilo je sunčano, hladno prosinačko poslijepodne kada sam ponovno, kao mnogo puta u posljednjih dvadeset godina, došao k Alešu. Sa mnom je bila i ozlijeđena Birsen. Aleš je znao da radim sa sportašima, iako se nismo vidjeli ni čuli još od vremena kad sam prije nekoliko godina bio kod njega s Elvan Abeylegesse i kupio Polar. Problem s Birsen ga je odmah zaintrigirao i ponudio je pomoć na način koji mi je bio potpuno nerazumljiv, zvučalo je kao da se bavi nečim o čemu prvi put čujem… Bio sam skeptičan prema njegovom pristupu, ali pomislio sam da nemam što izgubiti, pa smo prekinuli razgovor i ušli u ordinaciju, gdje je za mene započeo potpuno novi i nevjerojatan svijet koji kod Aleša do tada nisam poznavao; prostorija je bila opremljena za najbolju fizikalnu terapiju koju sam ikada vidio u svojoj dugogodišnjoj praksi po svijetu.
Aleš je prestao govoriti, položio Birsen na stol i počeo s njom izvoditi niz meni nepoznatih pokreta. Da ga ne bih ometao, napustio sam prostoriju.
Nakon sat vremena iz sobe je izašla Birsen, uplakanih očiju, zagrlila me i rekla: „Thank you coach, thank you so much, this is best doctor in the world“, a ja sam ostao bez riječi… „Ali on nije liječnik, on je…“. Toga dana, prvi put nakon šest mjeseci, sa širokim osmijehom, puna energije i elana, potrčala je preko dvorišta i vratila se s riječima: „I can run“. Cijela situacija podsjetila me na scenu iz filma Forrest Gump, kada Forrest bježi od nasilnika kroz drvored, njegove proteze pucaju, a on i dalje trči, iako ga više nitko ne progoni. I od tada samo trči i trči.
Promijenio sam plan: preselili smo se na tjedan dana u Brežice i od tada se pripremamo za Europsko atletsko prvenstvo kao da se ništa nije dogodilo. Ljudi su me pitali, nakon što sam poslao još nekoliko sportaša Alešu na terapiju i on im je izliječio ozljede, što to taj liječnik zapravo radi. Ni danas točno ne znam, ne razumijem točno kako njegova terapija funkcionira ni što se tijekom nje događa, jednostavno ih sve šaljem njemu i neka se sami uvjere. Uvijek se vraćaju zadovoljni. Alešu dovodim i olimpijske rekordere, od kojih su svi već digli ruke ili su im preporučivali operacije.
Sve to podsjeća na trkaćeg konja koji nakon svoje posljednje, nedovršene utrke posljednji put ulazi u prikolicu, ali ovoga puta ne ide na trening ili natjecanje, već slučajem završava na jedinom pravom mjestu, onome gdje je oduvijek i trebao biti.“
Nikola Borić
