Klinička somatika je skup pokreta kojima je cilj osvijestiti mišiće i položaj tijela u prostoru. Kroz sporo i pažljivo pokretanje pojedinac postaje svjestan vlastitih kretnji i disanja. Ulazi se dublje u tijelo, ali se ne ide u neugodu nego se sve radi kroz ugodu. Klinička somatika je osmišljena kao lijek za kronične bolove kroz reedukaciju živčanog sustava. Najistaknutiji učitelji kliničke somatike su:

• Frederick Matthias Alexander: utemeljio Alexander tehniku (1890-ih) nakon što je uspješno riješio vlastiti problem s glasom, fokusirao se na poboljšanje posture i kretanja. Najviše radio s kazališnim umjetnicima.
• Gerda Alexander: utemeljila Eutoniju (sredina 20-og stoljeća) te je istraživala optimalan mišićni tonus. Spojila je somatske tehnike i Dalcroze euritmiku u gdje se spajao pokret s učenjem glazbe.
• Moshe Feldenkrais: utemeljio Feldenkrais tehniku (sredina 20-og stoljeća). Osmislio vlastitu metodu nakon što je riješio vlastiti problem s koljenom. Najviše je fokusa stavljao na reedukaciju živčanog sustava i pronalaženje boljeg i optimalnog načine za izvođenje određenih pokreta.
• Thomas Hanna: utemeljio Hanna Somatics, prvi uveo pojmove senzorno – motorna amnezija, refleks crvenog i zelenog svjetla te trauma refleks. Prvi je upotrijebio termin Somatika iako su slični pristupi već bili u praksi.

Aleš je prvo učio Hanninu somatiku. Primarni motiv mu je bio rješavanje vlastitih bolova, pogotovo u kukovima. Klasične metode mu nisu pomagala i somatika je bila zadnja stanica prije operacije koju su mu stručnjaci preporučivali iako snimka nije ukazivala na nepovratno oštećenje.

Stupio je u kontakt s Marthom Peterson koja je učila somatiku po Thomasu Hanni. Kroz neko vrijeme postao je učitelj Hanna Somatics i počeo raditi s ljudima. Nakon što mu je mnogo klijenata prošlo kroz ruke kroz učenje kliničke somatike primijetio je da tu nešto fali, da se kod mnogo klijenata bol vrati. Thomas Hanna je smatrao da ljudima treba maksimalno tri dolaska kod somatskog terapeuta i da se u tri tretmana problem u potpunosti riješi. Ako se kojim slučajem problem vrati onda je klijent kriv jer nije dobro slijedio upute. Tadašnji učitelji kao da su oprali ruke i cijelom tretmanu pristupali mehanički, po protokolu. Aleš je kopao i tražio razlog zašto se klijentima bol vrati iako se u potpunosti slijedio Hannin protokol. Martha Peterson, Hanna Somatics terapeut i Alešova prva učiteljica, nije bila otvorena za širenje horizonta i evoluciju kliničke somatike koja je prestala sa smrću Thomasa Hanne 1990. godine.

Aleš je bio na prekretnici, hoće li nastaviti raditi po starim protokolima i slijediti već iskušano iako ne dovoljno efikasno ili će pokušati unaprijediti i modernizirati kliničku somatiku. U cijelom tom procesu veliku ulogu ima Alešova partnerica Vesna koja je svojim usmjeravanjem, podrškom i dugoročnim planiranjem napravila temelje za ono što će postati AEQ metoda.

Većina pristupa, ne samo somatskih nego i u drugim područjima, gleda kratkoročno i nakon prvotnog smanjenja simptoma (psihičkih ili fizičkih, nebitno) misli da je posao gotov i da njihov tretman djeluje. Da, djeluje, ali samo nekoliko dana. Čak i utemeljitelji metoda, npr. Moshe Feldenkrais (Feldenkrais metoda), imaju viziju kako pomoći ljudima. Problem je što nitko ne gleda dugoročno i ne pita u kojem to grmu leži zec. Zato i velika većina metoda jednostavno izgubi prvotni sjaj nakon što utemeljitelj premine. Učenici mogu širiti filozofiju i raditi na sličan način kao što je i utemeljitelj, ali će s vremenom takav pristup biti sve manje i manje efikasan. Zašto je manje efikasan? Zato što čovjek danas nije isto što i čovjek prije pola stoljeća. Isti je ako gledamo biološki, ali količina podražaja s kojim današnji čovjek mora izaći na kraj je neusporediv s onim prije pola stoljeća. Ako se toliko mijenja svijet oko nas, nije li logično da se i same somatske tehnike moraju prilagođavati?

Aleš i njegova partnerica Vesna su zbog svoje znatiželje i iskrene želje da pomognu ljudima shvatili da je problem kod kroničnih problema puno dublji od pukog „ovo opusti, ovo napni i sve će biti dobro“. Shvatio je da je glavni uvjet za kronične problem toksični odnosi u kojima se pojedinac nalazi.

Radeći kao fizioterapeut mogu to potvrditi, po mojoj procjeni više od 80% ljudi ima nekakav kronični fizički problem koji klasična fizioterapija ne može otkloniti. Te iste ljude je vrlo lako uvjeriti da su im klasične pasivne intervencije potrebne te će se ljudi stalno vraćati omogućavajući terapeutima značajan profit.

Ti odnosi sežu do najranije djetinjstva, pa čak i nekoliko generacija unatrag. Način kako ljudi mogu uopće preživjeti u takvoj okolini je stvaranje senzorno – motorne amnezije, tj. da prestane osjećati realnost kakva ona je.

Akutni SMA nije problem, svi mi ponekad moramo ubaciti u brzinu više i obaviti neodgodive stvari, ali do problema dolazi kada je SMA kronična i kada nema povratka u opušteno, mirno stanje.

Stalni fokus na SMA koju je imao npr. Thomas Hanna Aleš i Vesna su unaprijedili i razradili koncept emotivne zrelosti. Emotivna zrelost i emotivna inteligencija su pojmovi koje je većina ljudi čula. Koncept emotivne inteligencije seže do Aristotela koji je rekao: „Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj količini, u pravo vrijeme, u pravu svrhu, i na pravi način – to nije lako.“ Iako je mnogi ljudi čulo za emotivnu inteligenciju (EQ) pa čak i pročitalo bestseller knjigu Emocionalna Inteligencija od Daniela Golemana malo tko radi stvarnu promjenu i bavi se uzrokom problema. Kako je moguće da je sve više self help knjiga, a sve više kroničnih problema i nesretnih ljudi?

Aleš i Vesna su shvatili da je problem u podsvijesti, da čitajući knjige, slušajući podcaste unaprjeđujemo samo vlastitu svjesnu emotivnu zrelost, ali uopće ne zadiremo u onu punu dublju i mračniju podsvjesnu emotivnu zrelost. Također, u cijelom tom modernom načinu rada na sebi isključuje se tijelo iz procesa ili ga se zloupotrebljava, što je još gore.

Aleš je primijenio somatske tehnike koje je osobno učio kod Marthe Peterson sa znanjima o ljudskim emocijama, podsvijesti, fizici, povijesti i raznim drugim poljima koji su mu dali jednu širu perspektivu u čemu je zapravo problem kod kroničnih stanja.

Danas je AEQ metoda puno više od kliničke somatike 1990 – ih godina i ranije. AEQ metoda je u razvoju i ne sumnjam da će biti još preciznija i bolja u budućnosti iako je već sada bolja od bilo koje tehnike koju sam učio i probao na sebi, a probao sam ih mnogo kroz rad kao kineziolog i fizioterapeut.

Marko Jurko, učitelj AEQ metode 1. stupnja.