U posljednjih osam mjeseci sudjelovala sam u tri 30-dnevna programa u okviru Škole za podizanje emocionalne zrelosti kod Aleša Ernsta i u 20-dnevnom AEQ programu koji je vodio Jani Brajkovič. Imala sam i tri jednosatna individualna razgovora s Alešem i tri terapije „na stolu“ kod Petre Šmid Seljak.

Moje trenutno stanje je, dakle, rezultat sažetka gore navedenog djelovanja AEQ pristupa. Dodajem da svaki dan pročitam novu Aleševu objavu na FB stranici. Poslušala sam sve AEQ podcaste koje vodi Aleš, kao i one u kojima je bio intervjuiran. Također i nekoliko podcasta u kojima različiti AEQ učitelji govore o sebi, o svojim iskustvima s AEQ-om i o tome kakav doprinos ta metoda ima u njihovom radu s klijentima. Pratim i sve videozapise na YouTubeu, gdje Aleš odgovara na konkretna pitanja (Q\&A).

___

Prošli vikend završili smo 30-dnevni program za uređenje odnosa s roditeljima pod vodstvom Aleša Ernsta.

Moram priznati da sam izdržala do kraja samo uz krajnje napore vlastite volje. Srećom, na programu je bio i moj muž, inače bih vjerojatno koju večer „izostala“. Jedva sam se vukla od jednog do drugog susreta.

Ovdje bih upozorila da AEQ metoda, sa sadržajem, u obliku i na način na koji je Aleš Ernst prenosi klijentima, sigurno nije primjerena za osobu koja bi bila zadovoljna da poboljša izgled svoje napola srušene kuće samo tako da oboji fasadu. Jer Aleš nije blag, ne mazi te i ne umotava u toplo ćebe, nego te podržava u korjenitoj adaptaciji, rekonstrukciji i revitalizaciji! Za što klijent treba mnogo hrabrosti, upornosti, usredotočenosti, vremena i energije u različitim oblicima.

Prvo se treba suočiti s priznanjem, metaforički rečeno, da je kuća u kojoj živim klimava, da krov prokišnjava, da prozori zbog trulih okvira i razbijenih stakala više ne štite od vanjskih utjecaja, da su odvodi začepljeni, električne žice probijaju na više mjesta… Ukratko: više nije prikladna za stanovanje. Ako nećemo djelovati, urušit će se i pokopati nas i sve one koji u njoj žive s iluzijom da imaju sigurno utočište.

Slijedi odluka za sanaciju i izbor izvođača. Ali – ako na natječaju odaberemo Aleša Ernsta i njegovu AEQ metodu – suočavamo se sa sljedećom „neugodnosti“:

taj izvođač naime ne želi ništa napraviti sam! Zahtijeva rad i suradnju vlasnika, tj. investitora! Ima „samo“ alate, znanja i vještine, ogroman broj odličnih preporuka, nudi svu podršku, ali moraš raditi vlastitim rukama! Postati sam kovač svoje sreće, kako kaže slovenska poslovica. Polako treba rušiti nezdrave dijelove, pažljivo uklanjati ono što je kronično loše i očuvati ono što je kvalitetno. Svaki dan iznova provjeravati stvarno stanje. Učiti na greškama. Dozvoliti da nas se poduči. Posvetiti projektu vrijeme, energiju i pažnju. Odricati se današnjeg trenutnog užitka radi većeg zadovoljstva, mira i uređenosti u budućnosti. Prihvatiti manju bol danas da se ne bi morali suočavati s većom sutra.

Ukratko – oprostite: „Jebeno“!

Da, rušenje iluzija (pa makar i djelomično) izaziva, blago rečeno, neugodan psihički i fizički odgovor. Zapravo bih trebala upotrijebiti pridjev „jeziv“ umjesto „neugodan“. Mene je povuklo na dno: vrlo, vrlo sam umorna, loše spavam, u polubudnom stanju pojavljuju mi se bljeskovi prošlosti koji bole, kao da mi tupe mačeve zabijaju kroz meso do kostiju. Da nisam slušala Aleševa objašnjenja, kojima pojašnjava uzrok takvog stanja, da o tome ne svjedoče suputnici koji su tu fazu već prošli i tvrde da je nužna za prijelaz u „Obećanu zemlju“, pobjegla bih. Zapravo, iskreno govoreći, najradije bih pobjegla čak i sada, kad bih samo znala kamo. Jer sam već isprobala sve moguće izlaze: više puta mijenjala partnere, radna mjesta, prebivališta, interesne aktivnosti… No na kraju uvijek naiđem na sebe! I priče se kronično ponavljaju, mijenjaju se samo kulise i glumci. Svaka sljedeća priča samo je slabija verzija prethodne. S jednom važnom pojedinosti: da mi po nemilosrdnom zakonu vremena ponestaje i vremena i prilika i sredstava i energije. I – vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam, što se dobi tiče, u posljednjem krugu maratona svoga života.

____

Što sam sve stekla u osam mjeseci?

Puno!

Odnosi s mužem su se poboljšali. Počela sam mu vjerovati i vjerovati u njega, što je za mene, koja zbog svojih strašnih životnih iskustava ne vjerujem nikome, poput ostvarenja „nemoguće misije“. Razvijamo iskreniji, opušteniji i odgovorniji odnos.

Opušteno mi je nekoliko mišićnih skupina. Hodam uspravnije, kronične, godinama prisutne boli su se ublažile do podnošljivosti.

Brzo prepoznajem reakcije svoga tijela. To mi omogućuje da mogu bez vremenskog odmaka povezati posljedicu s uzrokom. Provjeravam je li posljedica nastupila zbog aktualnog događaja ili samo zbog sjećanja na prošli događaj koji je aktualni pokrenuo (zapisi u tijelu i podsvijesti).

Postala sam strpljivija, i prema sebi. Više nisam furija koja prvo skoči, pa onda užasnuto pogleda u što se zaletjela.

I – vrlo važno – prepoznajem veliki napredak u kvaliteti mog postojanja, koji je nastao u (samo!) osam mjeseci. Dakle: ima smisla nastaviti na isti način! Za osam godina (!) moja kuća, koja je još jučer bila ruševina, možda će biti vila s lijepim vrtom, gdje će biti ugodno sjediti u sjenici i prisjećati se prijeđenog puta. I tako će barem malo biti rasterećena ramena mojih potomaka, na koja sam nesvjesno i nehotice prebacila i svoje križeve i križeve svojih predaka.

To je moj motiv, to mi daje snagu i upornost za nastavak učenja po AEQ metodi.

Irena