Vedrana Pavlič Greblo, učiteljica AEQ metode 1. stupnja – Refleks traume

Trauma podrazumijeva preživljavanje stresnih, zastrašujućih ili potresnih događaja, odnosno reakciju pojednica na te situacije. Traumatizirane osobe ispoljavaju emocionalne reakcije kao što su tuga, ljutnja, bijes, sram ili poricanje,  koje mogu dovesti do poremećaja spavanja, noćnih mora, problema u odnosima, emocionalnih ispada. Moguće su i tjelesne reakcije kao što su mučnina, vrtoglavice, promjena apetita, glavobolje, problemi s probavom, što može dovesti do PTSPa, anksioznosti, depresije, disocijativnih poremećaja, ovisnosti. Svima je jasno da događaji kao gubitak drage osobe, rat ili prirodne katastrofe uzrokuju traumu, kao što većina razumije bar dio navedenih problema s kojima se traumatizirana osoba bori.

Ono o čemu se manje govori je to da traumu može izazvati i  situacija u kojoj je život nije ugrožen, situacija koju okolina ne mora uopće uočiti,  te da ne postoje objektivni kriteriji po kojima se trauma može klasificirati. Situacije (pogotovo ako se ponavljaju) u kojima je osoba izložena zlouporabi moći, gubitku kontrole, izdaji, bespomoćnosti, boli, zbunjenosti ili gubitku također mogu izazvati traumu.  Važno je imati na umu da se traume ne rangiraju i  ne uspoređuju. Individualne su i kao takve se trebaju ozbiljno shvatiti. Imajući u vidu subjektivnost traume važno je imati na umu da se trauma više definira kroz reakcije nego kroz okidače, tj. situacije koje su dovele do traume.

Thomas Hanna identificirao je i definirao tri opća refleksna uzorka koji nastaju kao prilagodba čovjeka na stresne situacije. Za našu dobrobit važno je znati zašto nastaju, prepoznati ih, razumjeti ih i znati ih kontrolirati. Kod većine ljudi s vremenom se razvija kombinacija dva ili tri refleksa. Prvi je refleks zelenog svjetla:  refleks akcije i rada. U tjelesnoj posturi vidimo preveliku napetost u leđima, vratu i stražnjem dijelu nogu. U karakternim osobinama zapažamo određenu vrstu hiperaktivnosti, nemogućnost fokusa i preuzimanje previše obaveza. Drugi je refleks crvenog svjetla: primitivni refleks zaštite od vanjskih utjecaja. U tjelesnoj posturi vidimo pognuta ramena, “grbava leđa”, glavu gurnutu naprijed, loš obrazac disanja, savijena koljena i kukove. U karakternim osobinama zapažamo potištenost, manjak samopouzdanja, tugu i depresivnost. Treći je refleks traume o kojem ovdje govorimo.

O tome kako trauma utječe na tijelo,  posturu i mišiće malo se govori, osim kad se desi tjelesna ozljeda kao npr. lom desne noge. Tada je reakcija tijela takva da će pokušati uspostaviti ravnotežu koja je ozljedom narušena. Doći će do kompenzacijskih obrazaca kretanja kako bi se zadržala funkcionalnost. Lijeva noga i trup kao centar kretanja će preuzeti breme desne. Doći će do nagnutosti trupa, rotacije zdjelice, ramena, vrata. Ukoliko se tijelo nakon zacijeljivanja ozljede ne vrati u prvobitnu ravnotežu mogu se javiti i ozbiljnija stanja kao što su skolioza, šepanje, artritis, kronični umor. Navedene promjene u posturi mogu nastati i kao posljedica traume koja nije povezana sa fizičkom ozljedom, npr. kad posao ili sport kojim se osoba bavi zahtjeva veće korištenje jedne strane tijela u odnosu na drugu (konobari, frizeri, tenisači, rukometaši).  Refleks traume se može aktivirati i uslijed stresnih životnih situacija koje nisu direktno povezane s fizičkim tijelom. To je premisa koju mnogi ne mogu, ili ne žele prihvatiti.

Dok razmišljam o razlogu neprihvaćanja utjecaja emocionalne traume na naše tijelo, nameće mi se misao da problem leži u neprihvaćanju same traume, pogotovo ako trauma nije ‘velika’, u smislu  velikih životnih gubitaka ili promjena, zlostavljanja i slično. I sama sam se često susrela s krivnjom kad bi rekla da se teško nosim s određenom situacijom, a od sugovornika dobila odgovor u stilu ‘šta ti fali, nemoj si komplicirati život, kolikima je stvarno teško!’. I stvarno, uvijek ima netko kojemu je teže. Umanjuje li to moj teret? Naravno da  ne umanjuje, jer kao što sam negdje na početku navela: traume se ne rangiraju. Samoj mi je teško bilo prihvatiti da sam proživjela traumatična iskustva. Kad sam se u AEQ udžbeniku susrela s pojmom ‘trauma refleks’ prva pomisao mi je bila da se to na mene ne odnosi. Moram priznati da mi je dugo trebalo da shvatim da je upravo refleks traume ‘moj’ refleks, i da ga trebam prihvatiti, shvatiti, dobro ga razumijeti kako bi ga mogla iz njega izaći. Moram prihvatiti da su i moji roditelji proživjeli svoje traume, koje sam i ja preuzela (generacijska trauma). Mislim da se trauma provlači i kroz reflekse crvenog i zelenog svjetla, odnosno da se ti refleksi pale i gase ovisno o tome na koji način se u određenom trenutku nosim sa svojom traumom, koja je u konačnici dovela do toga da sam kao odrasla osoba bila i dalje nezrela, ovisna o tuđem mišljenju, s niskim samopouzdanjem i manjkom ljubavi prema sebi. Sada sam zrelija, više koristim svoju glavu s manje nesigurnosti. Samu sebe još uvijek često sabotiram, podsvijest ne voli promjene.

AEQ vježbe mi pomažu da se bolje razumijem kako bi mogla smanjiti utjecaj generacijske traume na moju djecu. Pomoću AEQ metode učim slušati svoje tijelo koje daje najbolje i najtočnije signale. Nedavno sam kupila novi par cipela, na lijevoj piše ‘WALK’ a na desnoj ‘THIS WAY’. Tek sam kasnije shvatila kako je to u stvari šalabahter koji mi šapće da me desna noga (muška strana) vodi na pravi put, a lijeva (ženska strana) daje ustrajnost i poticaj. Pa ću tim putem i doći do učinkovitijeg pristupa traumatskim iskustvima, koja su dio života, htjeli mi to ili ne.

 

Vedrana Pavlič Greblo, učiteljica AEQ metode® 1.stupnja

Trauma podrazumijeva preživljavanje stresnih, zastrašujućih ili potresnih događaja, odnosno reakciju pojednica na te situacije. Traumatizirane osobe ispoljavaju emocionalne reakcije kao što su tuga, ljutnja, bijes, sram ili poricanje, ...

Za ogled celotne vsebine se prijavite spodaj

V kolikor že imate račun se lahko prijavite in si ogledate vsebino. V Kolikor pa svojega uporabniškega računa še nimate pa vas vabimo, da si ga ustvarite spodaj.

PRIJAVAREGISTRACIJA

Pročitajte još: