Ukoliko želimo primjerom pojasniti važnost uređenog kretanja i smanjivanje entropije (nereda, neorganiziranosti, kaosa) možemo usporediti brzo hodanje i trčanje. To su 2 slična sporta koja koriste iste koštano mišićne strukture, sličnu opremu, izvode se na sličnim terenima te imaju sličan cilj. Razlika je u tome na koji način se dolazi do cilja: što prije pod svaku cijenu ili promišljeno, uz dobro odmjeren pokret. Kod brzog hodanja postoje stroga pravila kretanja, dok kod trčanja pravila nema.
U brzom hodanju važno je svjesno izvoditi pokrete te iz centra zdjelice pomicati bedra, kukove i trup. Jedna peta je uvijek u doticaju s podlogom i barem jedno koljeno ispruženo. Noga koja ide naprijed mora biti ispružena i takva ostati cijelim putem natrag. Noga se može podignuti i saviti tek kad se težina prebaci na drugu nogu. Ti su pokreti kontrolirani, precizni i svjesni. Zahtijevaju puno pažnje i vježbe. Time se postiže uredno i dobro koordinirano kretanje, kompleksno, uređeno i skladno. Do cilja se stiže s manje utrošene energije, manje bolova i ozljeda, jer je hodač izvježbao optimalnu izvedbu pokreta. U svakodnevnom životu se jako malo ljudi kreće s istinskom lakoćom i graciozno, pa nam je tehnika brzog hodanja neobična i neprirodna. Brzo hodanje zahtjeva strpljenje, istraživanje, kontrolu.
Istraživanje frekvencije ozljeda rekreativaca u oba sporta pokazuje kako trkači imaju znatno više ozljeda i to uglavnom na nogama. Mnogi trkači za rehabilitaciju izabiru upravo brzo hodanje.
Zašto je trčanje toliko drugačije?
U trčanju nema pravila. Vidimo razne načine trčanja kod različitih osoba, rekreativaca i profesionalnih trkača. Neki jedva odižu stopala od podloge, drugi mašu rukama, treći su ukočeni i u rukama i nogama, četvrti će se razmahati. Gracioznost i koordiniranost viđamo kod rijetkih trkača. Bitno je da se kreću unaprijed. Nekima je važnija brzina, drugima dužina staze koju će prijeći. Postoje škole trčanja koje uglavnom naglasak stavljaju na to kako što prije pretrčati što više, manje se spominje na šta obratiti pažnju u samom kretanju. Radi se na tome kako istrenirati tijelo da podnese određeni napor, a ne na usavršavanju pokreta kojim bi do cilja došli možda sporije ili kasnije, ali uz manji utrošak energije. Ljudi često trče sa slušalicama u ušima, kako bi im pažnja manje bila usmjerena na tijelo i napor kojim je tijelo izloženo i lakše ostvarili cilj koji su si zadali, bez obzira na cijenu. Zaključak se nameće sam od sebe: trčanje je u usporedbi s brzim hodanjem neuređeno, manje svjesno kretanje. Brzina je važnija od kvalitete. Stoga su i ozljede češće. Noge su na udaru ozljeda jer se pokret ne izvodi iz kukova, trup je zanemaren, a u stvarnosti tijelo je dizajnirano tako da se udovi pokreću iz trupa. Trud i snaga volje nisu dovoljni za dugoročni napredak.
Nameće se pitanje zašto je trčanje popularnije od brzog hodanja. Odgovor se krije u tome što je lakše umoriti se bez razmišljanja. Kroz dan više koristimo um nego tijelo ili obrnuto. Zaboravljamo na povezanost i važnost veza između uma i tijela.
AEQ metoda spominje brzo hodanje kao primjer uređenog kretanja i postizanja cilja uz optimalan utrošak energije s namjerom da se postavke koje su važne u brzom hodanju prenesu i na druga životna područja (posao, obitelj, prijatelje, hobi).
Sportaši bi trebali svojim treninzima pristupiti tako da koordinirano koriste cijelo tijelo, um i mišiće, te da uz samokontrolu marljivo poboljšavaju svoje sposobnosti. ‘Ja znam, stoga mogu!’ umjesto ‘Ja mogu, stoga hoću!’
AEQ vježbama postižemo upravo to, povećavamo kontrolu nad svojim pokretima, osvještavamo koje su nam trenutne postavke te ih polako prilagođavamo svojim stvarnim potrebama.
Vedrana Pavlič Greblo, učitelj AEQ metode 1. stupanj
