Trčanje i brzo hodanje su na prvu vrlo su slični sportovi. Cilj sportaša je doći što brže do od starta da cilja krećući se isključivo na nogama. Međutim ta dva sporta razlikuju se drastično u pristupu kako se do cilja dolazi, a njihovo promatranje i proučavanje može nas puno naučiti o razlici između ova dva pristupa. Jedan pristup podrazumijeva više razumijevanja i znanja, a drugi pristup se oslanja na više volje i truda.

U brzom hodanju koristi se pristup razumijevanja jer taj sport podrazumijeva stroga pravila kretanja i tehniku. Takav pristup zahtjeva više vremena uloženog u razvijanje razumijevanja te dizanje učinkovitosti tehnike, jer podizanje samo truda automatski kvari tehniku te trkač izlazi iz okvira dozvoljenih pokreta. Kako bi se povećala brzina brzog hodanja, a da se ostane u gabaritima pravilne tehnike sportaš je primoran dizati kvalitetu i učinkovitost tehnike kretanja. Energija se u tom pristupu mora racionalno koristiti i eliminirati što više suvišnog pokreta koji snižava učinkovitost jer se performanse ne mogu povećavati pukim ulaganjem više truda i energije. Napredovanje je ovakvim pristupom sporije ali cjelovitije i trajnije. Uz to poštujući stroga pravila i dizanje učinkovitosti kretanja podiže se sintropija a smanjuje entropija što rezultira daleko manjem broju ozljeda u tom sportu.

S druge strane u natjecateljskom trčanju paradigma dolaženja do cilja je ulaganjem većeg truda, volje i više energije u što kraćem vremenskom periodu. U trčanju ne samo da ne postoje stroga pravila kretanja, nego ne postoje uopće, jedino što se mjeri i vrednuje je prolazno vrijeme sportaša. Takva pravila stvaraju uvjete i potrebu da napredak treba biti što brži, a to se onda postiže podizanjem uložene energije u kretanje, a ne podizanjem učinkovitosti samog kretanja. Bolje rezultate postižu oni koji razvijaju snagu volje i sposobnost outputa energije. Takav pristup neminovno dovodi do veće entropije, što znači više boli i ozljeda. Često se u svijetu trčanja bolovi uzimaju kao normalna pojava, te se traže načini kako ih što bolje ignorirati, svladati ili nadvladati dok ozljeda ne postane prevelika i često zaustavi karijeru trkača.

Imao sam prilike pratiti rad popularnih „škola trčanja“ prilikom njihovog nastajanja u Zagrebu prije 10tak godina. Ono što se učilo u školi trčanja je bilo kako raditi progresiju treninga i pripremati kardiovaskularni sustav da može izdržati više napora i na taj način trčati sve duže i sve brže. Naglasak je bio na progresiji kilometara i tempa trčanja prilagođenim početnom stanju trkača školarca. Na tehniku se nije obraćala nikakva pažnja, niti je „škola“ trčanja svoje školarce učila išta o pravilnoj tehnici trčanja. Savjet trkačima je bio da ne mijenjaju svoju tehniku jer da je to prekomplicirano te će usporiti napredak trkača. Ukoliko trkač prilikom trčanja udara prvo petom u pod, savjet je bio da tako nastavi trčati te se snažno zagovaralo kupovina skupih tenisica koje imaju puno zaštite na petama kako bi to kompenziralo udarac petom u pod. Dapače kao pravilna tehnika trčanja se smatralo da stopalo prvo udara petom u pod i da su skupe tenisice prijeko potrebne za trčanje kao takvo.

Takvo razmišljanje podrazumijeva da je 2 milijuna godina evolucije kroz prirodnu selekciju rezultiralo stopalima s kojima čovjek nije u stanju pravilno i učinkovito trčati, nego da je za to prijeko potrebno imati obuću s debelim gumenim đonovima koji postoje možda 50tak godina. Naravno ovakav zaključak je potpuno nesuvisao. Stopalo i lokomocija kretanja nogu i cijelog tijela je razvijena na način da čovjeku omogućuje vrlo učinkovito kretanje hodanjem i trčanjem. Međutim kako bi se učinkovita tehnika razvila, potrebno je uložiti kroz odrastanje i prirodno kretanje puno vremena, energije i pažnje. U današnjem modernom društvu, djeci se stavlja obuća na noge čak i prije nego počnu hodati i potpuno se odvaja stopalo od dodira poda što stvara neprirodne uvjete i inhibira razvoj osjeta, motorike stopala i realnog odnosa između stopala i poda. Stopalo je uz dlanove i usta, područje najviše prožeto senzornim živcima čija je uloga slati puno informacija iz okoline kako bi se na temelju tih informacija formirala sve učinkovitija motorika kompletnog sustava kretanja, ne samo nogu i stopala. Konstantnom izolacijom stopala od zemlje onemogućuje se prirodan razvoj odnosa tijela u odnosu na tlo, ali se omogućuje brže kretanje kroz okolinu i obavljanje više zadataka u manje vremena. U trčanju je naglasak na što bržem kretanju bez obzira na način kretanja što takve tenisice i omogućavaju. One smanjuju osjet i realnu povratnu informaciju (reakciju poda na akciju trčanja) o razini učinkovitosti kretanja koja dolazi iz poda. Na taj način prividno omogućavaju više kilometara i bolje prolazno vrijeme, dok se u isto vrijeme tijelo ne kreće s razinom uređenosti pokreta u skladu s rezultatom. Tehnologija preuzima na sebe nedostatke u obrascu kretanja i spremnosti tkiva na sile koje se razvijaju trčanjem. Ta kompenzacija se međutim događa uglavnom samo na senzornoj razini, ali ne i na funkcionalnoj. Moderne tenisice ne poboljšavaju učinkovitost kretanja nego učinkovito smanjuju razinu osjeta boli i neugode koja se javlja kao posljedica nedovoljne uređenosti kretanja i  nerealnog odnosa trkača prema svom tijelu i tlu. Sve to dugoročno podržava entropiju i manju učinkovitost kretanja, što je i očigledno u prevalenciji ozljeda koje su u trčanju višestruko veće nego u brzom hodanju.

No, pristup razumijevanja i znanja koje se u brzom hodanju podrazumijeva može se primijeniti na trčanje, a na kraju na sve ostalo što radimo u životu. Osobno trčim u minimalističkim tenisicama Vibram Fivefingers preko 10 godina. Prelazak na minimalističku obuću je bio za mene jako poučan. Shvatio sam da u stvari mogu trčati puno manje nego sam mislio. Realan feedback poda mi omogućava da kada se umorim da ne „varam“ prebacujući se na „heelstrike“, nego da neugodu i bol interpretiram da je vrijeme za stati i da listovi, stopala i tetive nisu spremni za daljnje trčanje. Uz to moja tehnika se puno promijenila. Slećem na srednji dio stopala i nikada na petu. Dok trčim, više nikad ne slušam muziku nego detaljno slušam informacije iz tijela. Konstantno skeniram pokret i uočavam i ispravljam nedostatke. Pazim da je što više simetrije i da ne držim napeto nešto što nije potrebno, te da ne činim suvišne pokrete. Osjećaj koji tražim je osjećaj „flowa“ i „effortlessa“ te da zadržim ili povećam tempo sa što manje truda nego upravo suprotno se većim opuštanjem i fluidnošću pokreta i da mi disanje nikada ne prelazi u hiperventilaciju. Takav način trčanja čini moj napredak puno sporijim, ali s godinama je polagano i trajno promijenio moje tetive i njihovu strukturu na način da mogu podnijeti više tereta bez da dolazi od ozlijede i boli. Ne trčim u komadu više od 5 km, a na prvi znak boli prestajem trčati i nikad „ne guram“ dalje preko boli. Od kad sam počeo vježbati AEQ vježbe, nestala je „shin splints“ bol u lijevom listu koja bi se povremeno pojavljivala i zbog koje bi morao raditi duže pauze između treninga. Često trčim i po blago neravnom prirodnom terenu što podrazumijeva da moram puno usporiti, skratit korak, gledati i isplanirati svaki dodir stopala i poda te smanjiti pritisak kontakta. Taj proces trčanja zahtjeva veliku pažnju i prisutnosti te je krcat informacijama i feedbackom i ne podnosi distrakciju od onoga što se događa u tijelu i u njegovoj interakciji s podom i gravitacijom.