Prošla je godina od mog zadnjeg posta na blogu, i to s dobrim razlogom. Nisam imao pojma o čemu bih pisao: treniranje, prehrana, utrke. Postoje tisuće biciklista koji iz dana u dan rade isto što i ja.
Tijekom prošle godine mogli ste me malo bolje upoznati. Mali uvid u moj život, patnju, borbu protiv poremećaja prehrane, pozitivan test na virus i pokušaj povratka biciklizmu.
Dobio sam samo ono što sam želio vidjeti. Još se mnogo toga događa, i do ovog ljeta nisam imao pojma što je to. Nisam imao odgovore, samo pitanja.
Zašto mi se događa toliko nepravde, nesreće i nasilja? Zašto ne mogu razgovarati s drugim ljudima i osjećati se ugodno u njihovoj blizini? Zašto mi je teško iskreno se izražavati o svojim osjećajima?
S godinama su se stvari toliko pogoršale da nisam mogao tražiti pomoć. Bio sam usamljen u svojoj borbi. Bio sam i jednočlan tim u biciklizmu. Nisam bio u mogućnosti polagati testove tjelesnih funkcija na sveučilištu, pa sam kupio potrebno i sam obavio testove da bi shvatio što nije uredu.
Nisam mogao razgovarati o prehrani, pa sam se educirao na tom području i sve sam odradio. Napravim metabolički test ne uspijem, napravim još jedan, opet nije dobro, ponovim… Tako je bilo i na treningu. Provodio sam nekoliko sati dnevno čitajući knjige o sportskoj psihologiji. Imao sam puno znanja, ali nisam ga mogao podijeliti ni sa kime. Bojao sam se da će osoba negativno reagirati na mene, nisam se mogao suočiti sa svojim osjećajima.
Emocionalno sam nezreo. Ne prihvaćam nikakve kritike i zato se brinem da ih ne primim. Prvo sam pobijedio svoje tijelo jer mi je trošilo životnu energiju. Tada sam stvorio štit oko tijela kako ne bih morao izražavati nikakve osjećaje.
Poremećaj prehrane bio je presudan u ovom procesu, zbog toga sam postao izuzetno introvertiran, ostajući kući, sam. Sve se vrtjelo oko prehrane, nisam imao vremena za prijatelje, čak je i moja obitelj patila, i to jako puno.
U najgorem slučaju, nisam mogao jednom rukom skinuti kompresijske čarape, ali uspio sam se rangirati u top 10 na WorldTour utrkama.
Svi su mislili da je sve u redu.
Dok nije bilo …
Nakon ovogodišnjeg državnog natjecanja bio sam jako razočaran. Nisam se ni približio svojim rezultatima treninga.
Tada mi je moj partner za trening, Domen Novak, također biciklist iz Bahreina McLarena i divna osoba, govorio o meni nepoznatom terapeutu iz AEQ-a.
Odlučio sam se za to jer nisam imao što izgubiti.
Na prvoj terapiji odgovorio je na sva moja pitanja koja su se nakupila u zadnjih 20 godina. Bilo je teško. Dva sata razgovora. U životu se nisam otvorio nikome tako, čak ni vlastitoj supruzi.
Problem je bio u mom nesvjesnom umu. Sve što mi se dogodilo bila je samo reakcija na moje postupke. Moje samouništavajuće akcije. Podsvjesno sam vjerovao da nisam vrijedan uspjeha, sreće, ljubavi, smijeha.
Svaki dobar rezultat koji sam postigao bila je slučajnost. Kada nema pritiska ili brige, lakše je probiti se vlastitom voljom, odlučnošću i motivacijom. Međutim, kada stvari postanu ozbiljne, s velikim pritiskom, nesvjesni um preuzima kontrolu. Kada želi ići lijevo, a svjesni želi ići desno, imamo problem. Nesvjesno preuzima kontrolu, nastaje kaos. To je barem u mome slučaju istina: nesreće, probušene gume, bolesti, poremećaji prehrane…
Slučajno sam doživio uvid u ishod nekoliko minuta prije nego što se to dogodilo, ali svejedno sam nisam shvatio što se sprema i ako padnem, dobijem potres mozga i budem eliminiran sam iz utrke. Bila je 2017. godina na turneji po Guanxiju. Posljednjih 6 km utrke pokazalo mi je kako udaram glavom, a već sam bio na zemlji. Baš onako kako sam zamišljao u viziji, i dalje sam vozio desnom stranom ceste, ravno među palim biciklistima.
Promjena koju doživljavam je nevjerojatna. Nakon što sam proživio 35 godina, sada sam napokon živ.
Moj odnos sa suprugom i djecom se promijenio. Volio sam ih i ranije, ali nisam znao što je zapravo ljubav. Nisam mogao znati. Kao dijete nisam osjećao ljubav. Moj je sin postajao moja kopija, ova spoznaja me šokirala. Nije bio u stanju pokazati ili izraziti svoje osjećaje, nije bio samouvjeren, često je upadao u nevolje. Međutim, ako je tako, želim se promijeniti za svoju djecu. Ne mogu im dopustiti da postanu onakvi kakav sam bio do nedavno.
U prošlosti sam bio izvor negativne energije u svemiru, sada sam suprotan. Mogu ljude motivirati, optimističan sam u svakoj situaciji, započinjem razgovore. Svoje znanje mogu podijeliti s drugim vozačima. Mogu puno više nego prije.
Imam još puno posla. Promjena nesvjesnog uma osobe dug je, ponekad bolan proces, ali vrijedi. Budućnost je svijetla, zahvaljujući Alešu Ernstu i njegovoj AEQ metodi.
Prešao sam s egzistencije na život i tako se dobro osjećam.
S puno ljubavi,
Jani Brajkovič
