Radost, bijes, tuga, briga, strah, … emocije kojima odgovaramo na događaje koji nam se čine važnima. Za sve ove emocije možemo reći da imaju tjelesnu komponentu koja se odražava u tijelu, utječu na teksturu mišića i njihovu napetost.
Kada se pokrenu jake emocije, javljaju se fiziološke reakcije. Povećava se funkcija simpatičkog živčanog sustava, povećava se broj otkucaja srca, povećava se krvni tlak, brže dišemo, preplavljuje nas adrenalin, tjelesni mišići su spremni za aktivnost (borba, bijeg). Te promjene zapravo omogućuju osobi da se uspješnije nosi sa situacijom. Ponekada kad su ljudi bježali od medvjeda ili išli u bitku zbog spora, sve je to imalo smisla, emocije su imale evolucijsku funkciju koja im je omogućavala preživljavanje. U civiliziranom društvu ova aktivirajuća funkcija osjećaja često donosi više štete nego koristi. Primjerice, kada smo ljuti na šefa ili smo jako uplašeni, imamo iste tjelesne reakcije kao naši predci, ali više ne “opuštamo” tijelo borbom ili bježanjem, a to mu zasigurno ne djeluje pozitivno.
U procesu socijalizacije vrlo brzo naučimo pravila izražavanja emocija. Učimo kada, gdje i kako je prikladno izražavati osjećaje, što naravno ovisi o tome kojoj kulturi pripadamo, kojega smo spola, i tako dalje. Zbog toga često negiramo emocije ili ih ne izražavamo. Tako ostajemo “zaključani” u tijelu. Nesvjesno zatežemo mišiće lica oko usta i očiju, naprežući mišiće vrata, prsa, ramena, trbuha i zdjelice. Tijelo postaje napeto i ukočeno, a veliko je pitanje hoćemo li tu napetost kasnije svjesno otpustiti ili ćemo i dalje biti u napetosti. Također se možemo naviknuti na emocije i izgubiti osjećaj da je tijelo još uvijek u emocionalnom obrascu, iako to više nije potrebno. Primjerice, djevojka prekida s dječakom i zbog toga je dugo tužna. Vrijeme zacjeljuje rane i osjećaji nestaju, ali tijelo je toliko naviklo na taj emocionalni obrazac da i dalje hoda spuštenih ramena i pognute glave. Posljedice neizraženih osjećaja ili zatočenost u emocionalnom obrascu, iako više nisu potrebne, mogu se kretati od prekomjernog odgovora imunološkog sustava, ubrzanog rasta tkiva, povišenog krvnog tlaka, do kroničnog umora i raznih bolova kojima ne možemo pronaći pravi uzrok.
Većina ljudi danas uopće nije svjesna svega toga. Ne nalazimo vezu između bolesti ili boli s jedne strane i snažne emocije koju smo možda iskusili s druge strane. Međutim, korelacija postoji i kada smo toga svjesni, možemo i poduzeti mjere.
Uz pomoć AEQ vježbi® prepoznajemo, osjećamo napetost u mišićima i također ih znamo opustiti. Mišići koji su godinama možda bili napeti dvadeset i četiri sata dnevno, produljuju se i to doživljavamo kao zadovoljstvo. Bol i drugi neugodni osjeti polako nestaju. Međutim, mnogo puta se emocionalno čišćenje događa i prilikom izvođenja vježbi. Možemo se sjetiti i proživjeti davno zaboravljenu neugodnu emociju, upoznati emocionalni obrazac koji smo na temelju nje razvili i vezu s, primjerice, kroničnom boli u ramenu.
Naravno, sami smo u ovoj priči u pogledu odgovornosti. Zadatak učitelja AEQ metode® je prenošenje znanja, a na nama je da redovito izvodimo vježbe, budemo osjetljivi i krećemo se polako, što svjesnije, da smo stvarno prisutni u trenutku, da zapravo upoznamo filozofiju ove metode. Naš pokret ponovno će postati lagan, elegantan i učinkovit. U podsvijesti ćemo promijeniti mišićne obrasce koji nam štete. Budući da um više vjeruje tijelu koje se može kretati bolje i složenije, također ćemo biti sigurniji u život i sposobni za složenije izazove.
Jasmina Rome Rodić, učiteljica AEQ metode® 2. stupanj
