menu
AEQ KLINIČKA SOMATIKA | Dobro je znati | Važnost svjesnog dječjeg somatskog načina razvoja

Važnost svjesnog „dječjeg“ somatskog načina razvoja

 

9.12.2014

 

• Ulomak iz knjige služi kao slikopisan opis događaja koje većina nas iskusi u djetinjstvu.

 

• Takva iskustva oblikuju našu osobnost, te dovode do aktiviranja naših refleksa i naših specifičnih obrazaca pokreta.

 

• Kroz terapeutsku praksu primjećujem da većina stvarnih uzroka kroničnih bolova i snažno aktivirane senzorno-motorne amnezije izvire iz raznoraznih događaja iz djetinjstva.

 

• Razmislite na trenutak o djetetu u prvom razredu osnovne škole.

 

• Zatim to isto dijete sagledajte u srednješkolskoj klupi.

 

• Naš je senzorno-motorni sustav mnogo sofisticiraniji i sposobniji nego mislimo.

 

• Učimo biti bržima i kvalitetnijima, na takav način da nam mozak, mišići i kosti međusobno surađuju kao cjelina.

 

• Vježbe kliničke somatike nam vraćaju suradnju uma i tijela čime povratimo osjećaj fizičke i mentalne usklađenosti.

 

 

Debbie Ford,svjetski poznata stručnjakinja na polju emocionalnog obrazovanja u jednoj od svojih najprodavanijih knjiga „Zašto dobri ljudi čine loše stvari“ piše slijedeće:

 

„Najučinkovitija radionica koju vodim je trodnevna obnova pod nazivom Proces sjene (Shadow process). Trećeg dana radionice donesem malu lutku, poput djeteta, nevinog lica i rumenih obraza. Mnogi od nas su, kao djeca, bili upravo takvi. Podignem je da bude vidljiva svima prisutnima i zamolim sve da zamisle da je to mlada, nevina verzija njih samih, koju još uvijek nose u sebi. Zatim tu ljupku, malu lutku položim na stol i pustim par trenutaka da je svi doživimo. Potom naglo, bez upozorenja podignem to djetence, strogo ga pogledam i oštro kažem: Zašto si to učinio?! Neumni idiot,što je tebi?!To ne bi smio pričati!

 

Uz teške riječi dodam i par šamara. U međuvremenu, svi koji su se smijali tome sada polako počinju shvaćati o čemu pričam. Kako si ružan! Stvarno izgledaš grozno. Trebao bi se pobrinuti za sebe. Nitko te nikada neće htjeti. Debela svinjo! Ne smiješ biti tako sebičan! Zašto nikada ne napraviš ništa kako treba?! Što je s tobom!? Ovaj puta si stvarno upropastio. Gubitniče! Nemaš prijatelja. Što se više derem na lutku to je više tresem, sve dok joj glava ne počne visiti o niti. Zatim primim lutku kojoj su otpali udovi i glava visi na prsima i pokušam je posjesti natrag. Pomazim je po glavi i najtoplijim glasom kažem: Izađi van i imaj lijep dan. Imaj lijep život. Nađi prijatelje. Zaradi novac. Ti to možeš. Možeš postati što želiš, dijete moje. Svijet je tvoj. No, nažalost, moje je malo dijete slomljeno mojim stalnim zlostavljanjem i nije sposoban za išta. Poanta je u tome da zlostavljanje ostavlja posljedice. Svaki puta kada se kritiziramo, omalovažavamo i korimo zbog greške ili propusta, se uništavamo. Mi smo ta lutka. Iako smo odrasli još uvijek u sebi nosimo to nedužno dijete koje želi biti dobro, ugoditi drugima, biti ljubazno, nešto promijeniti i imati lijep život. Nismo se u dobi od dvije, tri godine odlučili biti odraslima i postati nesretnima i ljutima. Nismo se odlučili postati ovisnikom koji je izgubio kontrolu i svjesno se uništava. Nije naša odluka postati varalica koji vara ljude. Nismo svjesno odlučili postati žrtvom, koju bismo iznova zlostavljali sami ili biva zlostavljana od drugih. Te karakteristike su posljedica vlastitog stupa srama i zloupotrebe – od nas samih ili drugih – koju smo si u životu dozvolili jer smo mislili da smo to zaslužili. Te karakteristike su posljedica otuđenja od vlastite biti. Svaki događaj koji nas povrijedi može poslužiti kao katalizator koji može zacijeliti jaz između našeg višeg i nižeg bivstva. A ukoliko si sami ne dodijelimo ljubaznost, naklonost i pažnju koje tako duboko trebujemo, najčešće ćemo, nažalost, ostati sami svojim najvećim neprijateljem.“

 

Ulomak iz knjige služi kao slikopisan opis događaja koje većina nas iskusi u djetinjstvu, te posljedica zaboravljenih događaja našeg djetinjstva i mladosti koji su nas obilježili i oblikovali. Takva iskustva oblikuju našu osobnost, te dovode do aktiviranja naših refleksa i naših specifičnih obrazaca pokreta. Na takvim promjenama gradimo našu osobnost i dodajemo nove slojeve koji rahlo zaglađuju postojeće, ali još uvijek, više ili manje, utječu na naše unutarnje (emocionalne) reakcije i vanjsku sliku nas samih (držanje, kretanje).

 

Kroz terapeutsku praksu primjećujem, da većina stvarnih uzroka kroničnih bolova i snažno aktivirane senzorno-motorne amnezije izvire iz raznoraznih događaja iz djetinjstva. Također je često snažno imitiranje držanja i navika jednog od roditelja, kao i uvjerenje stečeno tijekom odgoja i školovanja da je potreban veliki trud za napredovanje , te da su borba i odricanje jedini put do napretka. Uveličavaju se i vlastiti razum, osjećaji, te samostalno odlučivanje.

 

Razmislite na trenutak o djetetu u prvom razredu osnovne škole. Ono je zainteresirano, dobrovoljno reagira, odgovara sa interesom i uči sa zanimanjem. Zatim to isto dijete sagledajte u srednješkolskoj klupi; nije zainteresirano, nema fokusa i odvaja se od procesa učenja. Shvatilo je da pogreška znači ismijavanje i prezir, te uslijed toga prestaje sudjelovati da bi se zaštitilo. Učili su ga da rješenje svih tih problema i nesporazuma nije u njegovim rukama; samovoljno razmišljanje nosi poteškoće i osvetu okoline, te zbog toga ono prestaje biti hrabro i odlučivati po vlastitom nahođenju. Razvija se predrasuda o nesposobnosti rješavanja vlastitih problema.

 

Naš je senzorno-motorni sustav mnogo sofisticiraniji i sposobniji nego mislimo. Ukoliko pogledamo i razmislimo o tome koliko različitih vještina može naučiti dijete prvih pet godina svog života, a koliko kasnije brzo ćemo zamijetiti razliku; malo dijete uči bez nepotrebnog napora, sporih, mekih, svjesnih akcija. Napreduje kroz igru i istraživanje, pokrete izvodi svjesno da nam se, zbog te lakoće, čini da su spontani. Ne upotrebljava pretjeranu silu, ne pretjeruje do boli, ne ograničava se vremenom i ne preskače korake do cilja.

 

Učimo biti bržima i kvalitetnijima, ali pod uvjetom da koristimo našu somu (um i tijelo) na takav način da nam mozak, mišići i kosti međusobno surađuju kao cjelina. Kada je to slučaj, količina energije i snage se pretvara izravno u pokret, bez gubitka koji bi prouzročio upalu ili težak, tvrd osjećaj; osjećamo se na vrhuncu sposobnosti, lakima i moćnima. Stoga, svjesni „dječji“ somatski način razvoja i koordinacije moramo upotrebljavati u svom životu i na taj način postupno brisati čvorove koji su posljedica događaja koje smo doživjeli u djetinjstvu ili mladosti, zbog stresa, preopterećenosti i težine zrelosti. Kada smo mladi i zdravi ne osjećamo ih, no starenjem nas sve više pritišću, sve se manje osjećamo poput „bogova“ i sve više starima i otežalima.

 

Vježbe kliničke somatike nam vraćaju suradnju uma i tijela čime povratimo osjećaj fizičke i mentalne usklađenosti, hrabrost za samovoljno razmišljanje i djelovanje. Sposobni smo riješiti svoje probleme i nositi se sa zahtjevima svakodnevnog života.

 

A.E.

 

tel. : 00386(0)74990871
mail: info@aeq.si
YouTube Facebook