menu
AEQ KLINIČKA SOMATIKA | Dobro je znati | Uloga djetinjstva u razvoju kretanja

Uloga djetinjstva u razvoju kretanja

 

3.3.2014  

 

Odrastajući u doticaju sa mnoštvom informacija koje sačinjavaju svijet koji nas okružuje većina nas se niti ne sjeća svog djetinjstva, kako smo i šta naučili dok smo bili djeca. Naš se sustav usvajanja informacija odvija preko kinestetičko – senzorne ( osjetilne ) memorije i mašte. To je naša urođena sposobnost prepoznavanja kako mišićnih podražaja pri kretnjama tako i položaja našeg tijela u odnosu na unutarnju ravnotežu.

 

Uzmimo za primjer čest način sjedenja pri čemu križamo desnu nogu preko lijeve. Pri tom naš mozak neće zamijeniti lijevu nogu za desnu samo zato što se ona tom prilikom nalazi na istoj strani kao i desna nam ruka ili desni bok. Tu nam sposobnost razlučivanja omogućuje naš unutarnji sustav automatiziranog prepoznavanja položaja dijelova našeg tijela.

 

Kao djeca stičemo vještinu koordinacije i orijentacije, sposobnost razlikovanja položaja našeg tijela kako u prostoru oko nas tako i u odnosu na naš unutarnji sustav ravnoteže, te spoznajemo razlike u odnosu desno – lijevo, gore – dolje i stičemo uvid u domet i eventualne fizičke mogućnosti našeg tijela, gdje ono završava i počinje svijet oko nas. Odrastanjem te naučene osnovne senzorne informacije bivaju zakinute i djelomično zaboravljene.

 

Često nismo niti svjesni da je naša orijentacija daleko od optimalne. Ponekad se dešava da ne prepoznajemo npr. što je desno,a što lijevo. To se može uočiti u situaciji kada, primjerice, ležimo na leđima, a zatim potrbuške. Izvedemo li jednostavan test tako da legnemo na leđa, zatvorimo oči i pokušamo pogoditi na koju stranu nam je nagnut nos. Neka vas netko uslika da biste kasnije provjerili koliko dobro sami sebe ćutite.

 

Čovjekova sposobnost učenja pokreta, prostorne orijentacije, razlikovanja desno od lijevoga, čuvstvo vlastitog tijelai njegovih mogućnosti, te razlučivanja vrlo sličnih osjećaja jest usko povezana sa djetinjstvom, odnosno stanjem uma koje imamo u tom periodu našeg života.

 

Dijete nije dijete samo zbog svojih godina. Vještina učenja i razlikovanja zahtijeva dječje stanje uma, njegovu sposobnost učenja kroz igru i pozornost bez svjesne namjere da ”nauči” ili svlada nešto novo. Ona također zahtijeva sposobnost spoznaje razlika među vrlo sličnim osjetilnim podražajima, te pozornost bez namjere.

 

Dijete ne postupa poput odraslog čovjeka koji novo naučenu vještinu ponavlja da bi je svladao čim bolje već ono tu vještinu ponavlja iz zadovoljstva koje mu ona pruža.

 

Ukoliko dijete ima dobro razvijen osjetilni sustav, odnosno visoku senzibilizaciju na fizičke promjene svog tijela ono se pri kretnji usredotočuje na sam osjećaj, na ugodu (ili neugodu) koja se pri tom pokretu javlja, istražuje ono što osjeća. Ta pozornost dolazi iz znatiželje.

 

Znatiželja je osjećaj svojstven svim živim bićima, no kod odraslog čovjeka ona biva potisnuta zbog stečene kontrole nad kretnjama. Ponavljanje kretnji i gibanja je kod djeteta rezultat zadovoljstva i ushićenosti, a ne želje ili potrebe za postizanjem bolje kvalitete za istom koja je svojstvena odraslom čovjeku. Ta sloboda uma rezultira osobnim zadovoljstvom vlastitog bivstva i potpunim izostankom želje koja kod odraslog čovjeka izaziva osjećaj težnje ka nečem, te spreže um i tijelo i time ograničava njihovu slobodu.

 

Razvojem i rastom učimo osjećati naše pokrete i gibanje, no ta osjećajnost opada sa tenzijom. Dijete, pak, ima bolje razvijenu senzornu sposobnost od odraslog čovjeka i zato je ono bolje u stjecanju novih vještina. To mu omogućuje i bolju prilagodbu na sitnije promjene od odraslih koji razvojem fizičke moći postaju sve neosjetljivijima.

 

S opterećenjem, koje se starenjem povećava naša se senzorna sposobnost smanjuje. Dijete ne može napeti svoje mišiće snagom kojom to radi odrastao čovjek i time ono biva bolji materijal za učenje i osjećanje podražaja. recimo da na leđima nosimo teret težak oko 40kg. Nakon koliko bismo dodanih kilograma postali svjesni da se masa tereta uvećala? Drugim riječima, upitajmo se kolika je naša osjetilna sposobnost. Bismo li osjetili da nam na taj teret sleti muha? Ili dvije? Bismo li osjetili promjenu u težini nakon što bi ona odletjela? Vjerojatno ne bismo, jer čovjek osjeća promjenu težine tek sa jednom četvrtinom ukupne mase tereta. No, dijete bi osjetilo razliku pri znatno manjim promjenama u težini. Ono je mnogo osjetljivije na promjene, ali sa razvojem navika postaje sve jače i manje osjetljivo. Iz toga možemo zaključiti koliko je važno smanjiti mišićni tonus i tenziju kako bismo bili u mogućnosti razaznati male, delikatne podražajne promjene i time pospješili našu senzornu funkciju.

 

Poteškoće senzorne funkcije su kod odraslih uzrokovane prevelikom krutosti i napetosti mišića. Visok tonus mišića i na samo određenim dijelovima tijela (vrat, rame) opterećuje cijelo tijelo i onemogućuje pravilnu kinestetičko – senzornu funkciju.zato je neophodno naučiti kako ponovno opustiti vlastite mišiće. Opušteni mišići i pravilno držanje povećavaju našu kinestetičko – senzornu funkciju, a time se povećava i sposobnost osjećanja promjena prilikom kretnji, kako ugodnih tako i onih manje ugodnih.

 

Bez sposobnosti osjećanja finih razlika u gibanju velikim koracima koračamo ka tvrdim, ograničenim i neučinkovitim pokretima.

 

A.E.

 

tel. : 00386(0)74990871
mail: info@aeq.si
YouTube Facebook